Razgovarale smo s urednikom GKR Magazina Kristianom Benićem

Kristian Benić

Gradska knjižnica Rijeka

kristian.benic@gkri.hr

pitanja sastavile i uredile Nives Franić i Tea Čonč

Otprilike od svibnja 2013, u riječkom virtualnom prostoru djeluje internetski portal Gradske knjižnice Rijeka (http://gkr.hr/). Nova energija koja doslovno pršti s internetske stranice ove narodne knjižnice zamijećena je i na međunarodnoj razini (http://gkr.hr/O-nama/Novosti/Dobitnici-ugledne-medunarodne-nagrade-EIFL). EIFL je posljednja u nizu međunarodnih nagrada Gradskoj knjižnici Rijeka za inovativne programe i doprinos lokalnoj zajednici.

Uredništvo HKD Novosti iskoristilo je ovu nagradu kao povod za predstavljanje portala svojim čitateljima među kojima će se možda, tko zna, pronaći i pokoji (naš ili njihov) novi suradnik. Posebno nam se svidjelo što ovaj projekt ostvaruje, između ostalog, jednu od najnaprednijih uloga javne knjižnice: stvaranje znanja, a ne samo dijeljenje i širenje.

Razgovarale smo o tome s uredništvom portala, odnosno Magazina. Pitanjima smo pokušale proniknuti u bit – koja je priroda inovativnosti ovog portala, kojoj se ciljanoj skupini obraća, koja su njegova najveća postignuća i kako njegovi autori i urednici odgovaraju na kritike da internetska stranica jedne narodne knjižnice treba biti ipak – nešto ozbiljnija.

*************************

Virtualni produžetak Knjižnice ili kako se bolje predstaviti od deterdženta

Novosti: Predstavite nam ukratko projekt. Kad je portal nastao, na čiju inicijativu, tko je ekipa iza portala? Kako je strukturiran, otprilike koliko suradnika i tekstova...

Magazin: Naš Magazin (http://gkr.hr/Magazin) je zapravo vrlo mlad projekt - svjetlo virtualnog sunca ugledao je u svibnju 2013. godine kao dio projekta redizajniranja naše mrežne stranice, ali s obzirom da živi vrlo dinamično i svakodnevno, što je uostalom logična posljedica činjenice da je virtualni produžetak knjižnice koja također živi dinamično i svakodnevno, doima se kao da je već u debeloj punoljetnosti.

Volimo reći da je to magazin o „šarenoj strani stvarnosti“. Jednostavno, imamo tu sreću i pomalo luksuz da se nesmetano bavimo lijepim stvarima kao što su knjige, kultura čitanja, knjižnice, kreativnost, internet... U analizi izvorišta projekta volim uputiti na nekoliko činjenica o tehnološkom ekosustavu 2005. godine – sjećate li se u kojoj fazi su tada bili YouTube, Facebook, iPad, „pametni“ mobiteli? YouTube je tek nastao, Facebook tek prestajao biti studentski projekt koji gradi putove prema široj javnosti, a iPad nije ni postojao. O ovome govorim zato jer je upravo 2005. godine nastala i stara mrežna stranica Gradske knjižnice Rijeka! Do 2013. godine prirodno je postala spremna ne samo za redizajn već za temeljno reosmišljavanje i preispitivanje pristupa mrežnoj stranici jedne narodne knjižnice. Raspolagali smo ograničenim sredstvima koja je trebalo iskoristiti na najbolji mogući način, a Odjel za kulturu Grada Rijeke je također generirao dio energije i poticaja. Posljedica svega je da je izabran pomalo nekonvencionalan put što je rezultat upravo ozbiljnog promišljanja. Odlučili smo stoga napraviti novu mrežnu stranicu koja je pod a) snažno korisnički orijentirana, što sugerira struktura informacija cijele naslovnica i pod b) magazin kao dom raznih oblika pisanog stvaralaštva.

Projekt je od početka bio prilično dobro posložen i koordiniran. U razvoju je sudjelovao tim knjižničarki koje su bile nepresušno vrelo ideja, misli, kritika, zatim developeri (programer, dizajner, ilustrator) koji nisu samo izvršavali zadatke već aktivno propitkivali odluke te moja malenkost kao određeni most i moderator između dvije strane, prvenstveno fokusiran na kreativne aspekte rada sa sadržajem. To nije bio koktel koji se jednostavno miješao jer su vizije pojedinaca često vrlo različite, ali to se u ovom projektu pokazalo kao bogatstvo.

Pravo pogonsko gorivo cijele priče su dubinski motivi koji leže iza projekta, a to su poticanje stvaralačkih potencijala knjižničara, povećavanje vidljivosti knjižnice, stvaranje prostora za kreativnu igru i rast mladih ljudi, produbljivanje veze knjižnice sa zajednicom i naravno tehnološka motivacija – stvaranja proizvoda koji dobro funkcionira na svim suvremenim platformama. Ovako postavljena priča generira vrlo visoko postavljenu ljestvicu očekivanja što je izazov i odgovornost.

Sada kada je tehnički dio posla većinom iza nas, ostalo nam je „samo“ graditi i održavati tu tvornicu sadržaja. A iza nje stoji uredništvo koje čini skupina knjižničara, ja kao suradnik za marketing i projekte te, za sada, dva pridružena vanjska člana. Broj autora koji su objavili nešto u Magazinu zajedno s knjižničarima iz GKR-a prešao je stoticu, a iskristalizirala se jezgra od desetak aktivnijih autora različitog profila, generacija, stila, interesa… Prilično dobro za početak i kretanje od nule.

Novosti: Kakve tekstove objavljujete? Kakva je vaša urednička politika u smislu tema/stilova/jezika?

Magazin: S obzirom da je ovakav projekt među hrvatskim knjižnicama, ali i znatno šire vrlo rijedak, rekao bi čak eksperimentalan, i urednička politika ima takve eksperimentalne karakteristike. Mislim da bi bilo vrlo umišljeno od nas odmah u startu postaviti stroga pravila i tražiti od svih da ih 100% prate. Potrebno je ispitati intuicije autora, korisnika, čitatelja, vidjeti što žele, očekuju i kako razmišljaju. Osobno ponekad i pogriješim u procjeni, ali to se uglavnom u ovakvom projektu pokazuje kao prirodan dio razvoja. Po fakultetskom obrazovanju profesor sam povijesti i filozofije, proveo sam nekoliko godina radeći u školi i tu sam osjetio koliko se treba promijeniti i pristup prema greški. Evo npr. radio sam s elektrotehničarima koji su prekrasna skupina učenika, znatiželjna i inspirativna te koja voli „igranje“ s raznim električnim uređajima ili pak računalnim programima. Ako se prema njihovim zadacima postavite tako da sve mora biti apsolutno prema nacrtima, nikada nećete doći do trena inovacije i „vau“ efekta, „paljenja“ lampice koja im otkriva nešto novo. Naravno, „greška“ je napraviti sušilicu za kosu koja će zapaliti stan, ali to u edukativnom procesu nije pogrešno. Štoviše, ponekad na tom putu nastane mali robot. Želim reći, eksperimentiranje je dobro i mi se zapravo time bavimo.

Gledano tematski zahvaćamo vrlo široko područje, no recimo da su u fokusu priče o knjižnici, knjigama i autorima, o kreativnosti i društvenom aktivizmu. Duljina tekstova nam apsolutno nije važna i nastojimo biti potpuno suprotni od klasične hrvatske medijske paradigme po kojoj se na internetu čitaju tekstovi od 2 000 znakova. Dobrodošli su i znanstveni radovi ako postoji interes, imamo čak i mogućnost adekvatnog i dosta atraktivnog pisanja fusnota kroz tekst… Osim u tekstovima umjetničke prirode smještenima u rubriku Inkubator nije poželjno bespredmetno upotrebljavanje vulgarizama, a generalno nije dozvoljeno vrijeđanje drugih ljudi i pogleda već samo argumentirano raspravljanje. Nije nam cilj srozavati bonton, ali ni uništavati prirodnost komunikacije. Trudimo se poštovati kontekst teksta i priče.

I da, moram reći da nam je puno draže kad autori tekstova s nama dijele radost i zadovoljstvo nekom knjigom ili autorom, nego kritiku. Potpuno smo svjesni da to čitateljima često nije zanimljivo jer više vole skandal, napade, mržnju... Pa pogledajmo koji se tekstovi na internet forumima uglavnom komentiraju.

Što se tiče jezika i stila, svi tekstovi prolaze profesionalnu lekturu, a osnovno je načelo da budu što razumljiviji. Stilovi doista variraju, ovisno o autorima i temama, o tome da li je riječ o izvještaju, prikazu, eseju, razgovoru… No to i proizlazi iz naše širine - netko tko ima 24 godine sigurno ne želi (ne samo da ne može!), pisati kao netko od 60 godina. To je jednostavno tako. Imamo i tekstove na srpskom jeziku, uglavnom u rubrici Inkubator. Ali i na čakavskom narječju u nekim drugim rubrikama. Tako je najpoštenije prema kreativnosti.

Meni su intimno dragi projekti negdašnjih omladinskih časopisa kao što su zagrebački Polet i riječki Val. S obzirom da sam rođen 1984. nisam uživo doživio ni jedan ni drugi, ali i njihovo listanje u knjižnici mi dan-danas odiše iskrenom i snažnom energijom. Ono što je važno je da dobar dio tih kreativaca godinama nosi hrvatsku medijsku scenu. Volio bi da Magazin odigra takvu jednu ulogu za lokalne mlade ljude, da svima ostane draga uspomena i dobar početak profesionalne karijere. Nedavno sam bio sudionikom okruglog stola o pisanju u novopokrenutom riječkom Studentskom kulturnom centru. Kada su neki mladi autori počeli pričati što im znače njihovi tekstovi objavljeni u Magazinu potpuno sam se raznježio.

Novosti: Zanima nas je li multimedijalni portal upravo ono što narodna knjižnica danas treba, odnosno koju ulogu narodne knjižnice ste željeli ovim portalom pokriti? Razmišljate li pri planiranju i izradi sadržaja o ciljanoj publici? Imate li kakvih saznanja o tome navraćaju li na portal više stvarni korisnici knjižnice ili virtualni namjernici, kakvi su omjeri otprilike?

Magazin: Vjerujem da svaka narodna knjižnica ima obvezu biti jedan od stupova svoje zajednice. Ako joj nešto kao multimedijalni portal u tome pomaže, onda je to svakako ono što ona treba. No ne bi robovao formi radi forme. Nama za sada odgovara ovo, možda će nam za pet godina odgovarati nešto drugo... U nekom drugom mjestu ljudi trebaju vjerojatno nešto potpuno treće. Hoću reći, narodne knjižnice prije svega trebaju proučavati svoje zajednice, pitati korisnike što žele ili pak suptilno otkriti što korisnici, ili još bolje oni koji nisu korisnici, ne znaju da žele. To je vjerojatno najbolji moment. No ono što zasigurno svaka narodna knjižnica treba je suvremena mrežna stranica. Nije baš velika fora da u ovako strašno razvijenom svemiru interneta baš knjižnice, a one su hram pismenosti i informacija, budu najlošije predstavljene. Ne može deterdžent imati bolju mrežnu stranicu od knjižnice, to na razini principa nije dopustivo. Šteta postaje dugoročna. Bojim se čak da se u neke vlakove na nacionalnoj razini nije na vrijeme uskočilo, ali to nam je tema za neke druge razgovore.

O ciljanom sadržaju razmišljamo najviše, rekao bi da sanjamo sve što se tiče sadržaja, s time se budimo i idemo spavati. No tko je zapravo ciljana publika knjižnice ili „stvarni“ korisnik knjižnice? Knjiga i čitanje leže u temelju života svih generacija – od godina odrastanja kada je čitanje zabava i odgoj preko godina rada kada je čitanje obrazovanje i opuštanje do godina mirovine kada je čitanje dio napokon dočekane dokolice.

U ovom kontekstu moram reći nekoliko teza o hrvatskim konzumentima sadržaja na internetu. Mi smo zapravo jako konzervativnih navika. Pogledate li samo liste najposjećenijih portala posljednjih deset godina, vidjet ćete da je to zaokružena „ekipa 10“ i da tu nema puno promjena. Pogledate li autore koje se najviše čita, vidjet ćete da se najviše klika na seks, političke pljuvačnice i na ekipu EPH-književnika. Da, na ovu ekipu koja samo od matične kuće za jedan tekst tjedno u dobrim godinama dobiva preko 40 000 kuna. Naši autori u tom smislu ne mogu ni u istu rečenicu s tim ljudima. Ono što svakodnevno osjetim je da moramo dugotrajno i mukotrpno graditi povjerenje čitatelja – kao prvo, gotovo nitko ne očekuje da knjižnica servira kvalitetan i zanimljiv sadržaj što znači da nam se pristupa s predrasudom, a kao drugo, na prvi pogled ga odbija kada vidi da to nisu „slavna“ hrvatska imena, već uglavnom novi ljudi. Stoga je naš rezultat tim više zanimljiviji jer imamo stabilnu čitateljsku bazu s otprilike 20% čitatelja izvan Primorsko-goranske županije što je sjajno. To sigurno nisu naši korisnici, ali jesu neke druge narodne knjižnice. Ako oni imaju dobre efekte mi smo sretni. Zajedno rastemo.

Plutajući knjižnični katalog stalno je u pratnji korisnicima...

Novosti: Imate li povratnu informaciju kako su korisnici Knjižnice prihvatili stranicu? Jesu li svi komentari pozitivni ili ima i negativnih? Kako komentirate njihove reakcije?

Magazin: Reakcije su sasvim prirodno vrlo različite. Mi kao ustanova imamo preko 18 000 članova, a neizravnih korisnika još i više, tako da je to doista širok spektar ljudi i nije jednostavno svih učiniti sretnima. Moramo imati na umu i da je ovo doista bila dramatična promjena, ne jedan klasičan i uobičajen redizajn. Od, recimo, negativnih komentara izdvojio bi činjenicu da su se mnogi pitali gdje je katalog, koji je, uzgred rečeno, također dobio novo izdanje i funkcije. Naime, na staroj je stranici katalog, tj. bolje rečeno link na katalog, bio osnovni element koji se odmah uočavao pri posjeti, zapravo osim nešto servisnih informacija i nije bilo potrebe za odlaskom do drugih sadržaja, čak i kada su postojali. Reakcija je razumljiva jer je veza korisnika s knjižnicom preko kataloga esencijalna. No, sada je mogućnost pretraživanja kataloga postala dijelom općeg plutajućeg izbornika koji korisnika konstantno prati ma gdje god bio na stranici, što je znatno olakšalo pretraživanje. No, eto, nisu svi odmah uočili tu prednost, što je i razumljivo. Kao ljudska bića uvijek tražimo poznato. Napomenuo bi da je problem činjenica što značajan broj korisnika interneta u Hrvatskoj koristi potpuno prevaziđene verzije Internet Explorera u kojima se mnoge suvremene stranice raspadaju jer nitko nije lud da troši vrijeme, energiju i novac na nešto što pripada prošlosti. Paradoksalno, takav slučaj je najčešći u javnim ustanovama, javnoj upravi… A niti jedan suvremeni developer više i ne radi prilagodbe za starije verzije tog preglednika jer su prevaziđene, odriče ih se čak i sam Microsoft...

Bilo je zatim upita kako vidjeti najnovije sadržaje objavljene u Magazinu. Reagirali smo na takve komentare i napravili nove funkcionalnosti. Radimo i na tome da vidljivijom i dostupnijom učinimo mogućnost osobnog pregledavanja zaduženih knjiga, za sada je to još previše sakriveno u katalogu... Meni osobno su najintrigantniji bili negativni komentari na neke tekstove. Javili bi se komentarima tipa „Ovakav tekst na stranicama knjižnice. Sramota.“ A riječ bi bila o razigranijim i kreativnim studentskim osvrtima na knjige. To mi je zanimljivo jer svjedoči da se knjižnicu doživljava konzervativnom i poneki korisnik očekuje da se ta slika ispunjava. No ja na to gledam kao da ste došli u kazalište na predstavu Turbo Folk  Olivera Frljića i onda se zgražavate jer su cijela predstava zapravo „narodnjaci“. Ne mora to svako voljeti, ali ne može se predstavi poreći da otvara pitanja, da je intrigantna…

Pozitivnih komentara je daleko više, u jednom trenu mi je bilo neugodno koliko. O pozitivnom odjeku svjedoči i EIFL nagrada, a zanimljivo je da su posebno pozitivno reagirali drugi web-dizajneri. Tu je rezultat 100%! To je indikativno jer obično to nije grupa ljudi koja vrlo lako odaje priznanje tuđim dobrim radovima.

Novosti: Nastavljamo s istim pitanjem, ali ovaj put vezanim uz struku. Međunarodna knjižničarska zajednica ovom vam je nagradom pokazala svoje mišljenje. Međutim, što je s domaćom stručnom zajednicom? Jeste li dobili konstruktivne komentare?

Magazin: Meni je bio zanimljiv moment na otvaranju nove narodne knjižnice u Labinu, u bivšoj rudarskoj zgradi. Labinske kolegice su komentirale kako imamo sjajnu stranicu, a mi da oni imaju sjajnu zgradu pa da li ih zanima zamjena! Šalu na stranu, no zgrada je zapravo naša prava rana, ovi virtualni rukavci poput Magazina pomažu, ali tek bi zgrada bila potpuno nova dimenzija rada i odnosa s korisnicima te bi se Magazin i fizički prostor knjižnice puno bolje nadopunjavali.

Javljale su nam se kolege iz cijele Hrvatske te hvalile stranicu što nam je bilo izuzetno drago i poticajno. Konstruktivni komentari iz knjižničarskog smjera također su uglavnom bili vezani uz već navedene opaske o katalogu, pronalazak najnovijih tekstova… Radi se na tome. S modernim webom nema kraja razvoju.

Novosti: Iznimno važnim čini nam se razbijanje stereotipa na čemu jako puno radite, osobito stereotipa vezanih uz knjižničarsku profesiju i prostor knjižnice kao nezanimljivo i zatvoreno mjesto, odnosno puko spremište knjiga. Jeste li primijetili da je portal donio neke pozitivne pomake u percepciji knjižnica i knjižničara u (korisničkoj) javnosti?

Magazin: Upravo dok odgovaram na ovo virtualnim prostorima pliva prvi članak kolumne Stranica 33, o „najdubljim tajnama“ naše kuće i radu „iza scene“. Upravo to je poanta ovakvog dizajna, korisničkog iskustva – pružiti knjižnici sve moderne alate ne bi li nastao dobar i zanimljiv sadržaj o onome što ona svakodnevno radi. Mi smo se pokazali otvorenima najviše u smislu da smo zainteresiranim korisnicima, manje ili više, otvorili vrata i pustili ih da sudjeluju u izradi Magazina. No ni to nije novost, neki od naših najboljih programa u posljednjih 20 godina su nastali idejama i zalaganjem korisnika, posebno mladih. Sada je riječ o istom procesu samo u virtualnoj sferi.

Projekt je premlad da bi rekli da li ruši ili ne ruši stereotipe. No ja se njima ni ne bi toliko opterećivao koliko je čini mi se u struci sklonost. Evo jedna anegdota – baš neki dan smo imali komunikacijsku radionicu na kojoj se dosta pričalo i o tome da postoji puno stereotipa o knjižničarkama. Mogu se složiti. No par minuta kasnije igrali smo igru u kojoj je nas 25 prisutnih u odnosu na izrečenu tezu trebalo izabrati određenu stranu u prostoriji. U jednom trenu teza je bila – „ostanite desno ako nosite ili trebate nositi naočale“. Svi su ostali na desnoj strani što je bio jedini takav rasplet u cijeloj igri!!! Takvi smo kakvi jesmo, a projektom sigurno nećemo tvrditi da „ne nosimo naočale“. Stereotipi se ne ruše laganjem.

Samo se treba opuštenije prepustiti kreativnosti i pokazati što znamo…

Novosti: Pored rečenog, primijetile smo da želite kulturno zagrabiti vrlo široko, a da u posljednje vrijeme dosta pozornosti posvećujete otkrivanju mladih kreativaca i dobrih priča (osim Inkubatora koji je posvećen književnom stvaralaštvu tu je i rubrika Kreativni startup). Kako je to povezano s glavnim ulogama knjižnice? Postoji li opasnost od prevelikog širenja fokusa? Bojite li se da bi se u svaštarenju moglo izgubiti ono najvažnije?

Magazin: Kao javnoj ustanovi koja u svojem poslu ima slojeve socijalnih, obrazovnih, kulturnih i ostalih zadataka širina nam je jednostavno sudbina. Mi se brinemo i za to da npr. zaposleni poduzetni ljudi osjete vrijednost knjižnice u svom životu, želimo da mladi upravo preko nas prime određenu iskru inspiracije... Knjižnica nije mjesto gdje se samo „ide po dobar roman“, nego gdje se ide po onaj kamenčić koji nam nedostaje u životu. A on je upakiran u oblik knjige bili vi dizajner, vrtlar ili student književnosti i filozofije. Ja se, pak, stalno bojim da ne budemo preuski i da ne isključimo neke teme, interese, skupine korisnika... Nadam se da ćemo biti još šareniji i širi, ali to će prije svega ovisiti o mogućnostima, prvenstveno ljudskim resursima...

Kreativne industrije su svakako jedan od motora suvremenog razvoja, nastojimo pomoći i tom sektoru koliko možemo, kao što bi voljeli da i on pomogne nama kada god može. A potrebe za raznim oblicima kreativnih proizvoda su nam goleme. U Francuskoj je glavna kreativna industrija – izdavaštvo. Napominjem ne bi li pokazao da je i na toj razini veza s knjigom dosta snažna.

Geek iza kulisa

Novosti: Na više mjesta na portalu susrele smo pojam gikovštine, a jezik portala nešto je slobodniji u korištenju anglizama i žargona (geek, hub, startup itd). Zapravo nam se čini da je cijeli portal postavljen iz te gikovske perspektive. Ispravite nas ako smo u krivu... Pojasnite nam, ukratko, sadržaj pojma gikovštine kako ga vi doživljavate.

Novosti: Pretjerano je reći cijeli, samo manji dio Magazina nosi tu auru, da tako kažem. To zapravo ovisi o tjednu – što se događalo, koji su autori bili aktivniji, što urednik odluči istaknuti na naslovnici… Autor sam aplikacije i e-knjige za iPad i Kindle Geeks Behind the Iron Curtain, što je zapravo jedno povjesničarsko istraživanje, tako da sigurno i osobni sentiment ima određenu ulogu…

No biti „geekom“ znači biti znatiželjan, vječno zaigran klinac. Kod nas se to možda previše veže uz informatiku i programere iako je pojam zapravo referentan sa svakim područjem u kojem postoji strast – bila to ljubav prema poštanskim markama, videoigrama ili knjigama. Osobno, volim taj osjećaj i, recimo, nisam zadovoljan time što ne otkrivamo više ljudi koji npr. rade svoje društvene igre, scenarije za SF-serije, eksperimente sa klincima... Premalo mi je toga.

A što se tiče slobode jezika portala, tu ne možemo protiv pojmova koje su već cijeli sektori društveno-ekonomskih djelatnosti prihvatili kao normalne, a takva su sva tri navedena pojma. E sad, da li bi na razini društva to nekako drugačije trebali tretirati te da li bi gradovi trebali kroatiziranije zvati „startup inkubatore“ teško je pitanje… Možda, ali to nas za sada nadilazi.

Što se tiče interneta, sve su to uobičajeni pojmovi, da ne kažemo „mainstream“. :-)

Novosti: Nastavljajući se na prethodno pitanje, što kažete na kritike da jezik, teme i pristup koji se odabire za prezentaciju narodne knjižnice na internetskim stranicama mora biti ozbiljniji, jezični standardi nešto viši i svakako bez bilo kakve obilježenosti, odnosno zauzimanja svjetonazorskih pozicija s obzirom da se narodna knjižnica obraća vrlo široko, svim građanima (korisnicima)?

S druge strane, čine nam se opravdane kritike da je stranica ponešto nepregledna, da je ponekad teško pronaći pravu informaciju. Naime, ljudima koji nisu vični korištenju internetskih tehnologija i naviknuti na padajuće menije može biti vrlo teško snaći se na stranici... I u konačnici, Novosti GKRI i kalendar događanja sasvim su na dnu pa bi se po tome moglo zaključiti da vam je važnija udaljena publika nego vaši korisnici koje, primjerice, zanima što se u knjižnici događa... Zašto ste se odlučili za pristup da Magazin bude glavna stranica Knjižnice, a ne, recimo, jedan njezin dio ili rukavac? Postoje li mjesta poboljšanju strukture stranice?

Magazin: Niste baš potpuno ispravno opisali stanje. :-) Iako su svjetla reflektora prirodno usmjerena na njega, Magazin nije glavna stranica knjižnice – glavna stranica knjižnice je ipak http://www.gkr.hr/ A tu su upravo od razine izbornika na dalje u prvom planu sadržaji koji su najrelevantniji korisniku – u meniju je to „vodič za korisnike“, zatim stalno plutajući katalog, a u samom tijelu naslovnice to su tri magazinska članka koja su redovito izravno vezana uz knjižnicu, zatim vodič za korisnike s najčešćim pitanjima, vodič kroz programe i čitateljske klubove knjižnice te vodič kroz događanja. Napomenuo bi da vodič kroz događanja prati korisnike i kroz desni izbornik baš svakog članka u Magazinu. Kada otvorite bilo koji članak, s vama je vodič kroz događanja u knjižnici, to je jako važna činjenica.

Također, stvar je teške odluke što uopće staviti u prvi plan - naime, mi smo jako aktivna i široka ustanova, spektar informacija koje posredujemo je vrlo velik i korisniku ne možemo pristupiti tako da sve stavimo na hrpu ne bi li bilo vidljivo odmah, u prvom pogledu na naslovnicu, već je važnija arhitektura informacija cijelog weba. A na njoj smo radili sate i sate te mislim da smo došli do dobrih solucija.

Ono što je definitivno u drugom planu je taj formalniji „O nama“ dio koji je na staroj stranici praktički bio u prvom planu. Mislim da prosječnom korisniku nije najvažnije saznati statistike iz 2012. godine ili pak formalan ustroj ustanove. Rekao bi da je stvar baš u tome da je na ovoj stranici sve okrenuto prosječnom korisniku, a ne knjižničaru kao korisniku. Svjesno želimo pogađati korisnike dobrim sadržajem, a ne običnim podacima.

Što se tiče jezika, to je druga dimenzija priče. Svi sadržaji u rubrikama Vodiča za korisnike i O nama su pisani relativno ozbiljnije, ponegdje prikladno razigranije jer nam je to izbor u komunikaciji. Npr. ako predstavljamo čitateljski klub za djecu najbolje ga je napisati tako da je pisan djeci ili roditeljima, a ne kao izvješće gradskom vijeću.

Magazin je pak druga priča. Tamo su autori razigrani i dosta slobodni, to poštujemo...

Novosti: Sve do sada rečeno navodi nas na razmišljanje o tome koliko je danas korisnička zajednica zapravo podijeljena na onu uvjetno rečeno tradicionalnu (starija populacija naviknuta na ozbiljnije sadržaje i analogno funkcioniranje u nešto sporijem ritmu) i mlađe generacije koje su od rođenja naviknute na virtualni svijet, mnoštvo sadržaja, interaktivnost, instant-komunikaciju i sve ono što donosi internet... Kako se u svemu tome, po vašem mišljenju, trebaju postaviti narodne knjižnice, odnosno ne radi li se ipak o svojevrsnom podilaženju suvremenim (pa i nekim pomodnim) trendovima? Gdje je granica naprednosti i pomodnosti?

Magazin: Osobno ne volim pomodnost, ali ni zaostalost. Već sam rekao, ne možemo dopustiti da komercijalni projekti uvijek imaju bolje mrežne stranice od hrama pismenosti kao što je knjižnica jer ćemo izgubiti korisnike i ugled.

Mislim da mi iz pozicije narodnih knjižnica moramo raščistiti sljedeće – ne radi kulturi čitanja problem tehnologija – problem radi činjenica što gotovo više nitko ne radi samo osam sati na dan i ne postoji vrijeme za kvalitetnu dokolicu, problem je uništavanje obrazovanja koje ne odgaja adekvatno za korištenje novih tehnologija, problem je što se premalo raspiruje radost prema čitanju, a previše čini da ono postane obveza, pa smo generacije djece, tj. mladih ljudi, odbili od čitanja... To su prave teme.

Naš dizajn samog članka je relativno čist. On vas samo nastoji uvući i privući na još sadržaja, na još čitanja i informiranja. Dizajn je prilagođen i mobitelima i tabletima na kojima se koncentriranije i pažljivije čita, tome se recimo knjižnice moraju jako posvetiti.

Osvojiti Google

Novosti: Zanima nas vaše mišljenje i o jednoj temi, odnosno današnjem problemu koji namse, zapravo, čini nerješiv. S jedne strane imamo pristup koji se može iščitati iz Magazina kaoi iz djelovanja svih narodnih knjižnica, koji zastupa čitanje kao civilizacijski doseg, kaže daje za osobni razvoj vrlo važno dubinski čitati i promišljati tekstove kako bismo mogli pojmitinajsloženije misaone koncepte, dok nam s druge strane internet (pa tako i vaš portal svojomstrukturom, interaktivnošću i pristupu sadržajima) lomi koncentraciju, tjera nas da seprebacujemo sa sadržaja na sadržaj, što se na kraju nerijetko pretvori u klikanje radiklikanja? Kako se oduprijeti negativnim utjecajima suvremenih medija, odnosno uravnotežitiova dva suprotstavljena principa na koje nas upozorava i N. Carr u svojoj knjizi Plitko?(Odmah da upozorimo, ni on ne nudi odgovor.)

Magazin: Carr, i po meni još važniji Andrew Keen s idejom o „kultu amatera“ (http://hkdrustvo.hr/hkdnovosti/clanak/909), su jako zanimljivi autori, ali su obojica bez pravih solucija… To možda dovoljno govori.

Stoga pođimo obrnutom logikom i zapitajmo se što nisu solucije.

Ono što solucija sigurno nije:

a) ne napraviti ništa, ali proklinjati smjer u koji je svijet otišao,

b) napraviti lošu mrežu stranicu koja nema nikakvu snagu dolaska do korisnika.

Mi smo namjerno izabrali proaktivan stav, da tako kažem. Na neki način želimo uvući korisnika u sadržaj. Želimo osvojiti Google. Zvuči pompozno, o tome još nisam ništa rekao, a mislim da je jedan od najvažnijih momenata. Naime, uvijek se žalimo da je novinarstvo propalo, da se loše piše, da na internetu nema ničeg pametnog... I što nam ostaje kao izbor? Pa napraviti naš sadržaj! S obzirom da korisnici do većine informacija dolaze „guglanjem“, želimo biti vidljiviji sa svojim sadržajima. Google pamti i pronalazi, a mi želimo biti u tom moru jedan od izbora.

Stoga ne vjerujem da mi trenutkom prihvaćanja modernih standarda npr. web-dizajna radimo štetu već želimo da on radi za nas. To je na neki način isto kao nuklearna energija – možete napraviti bombu, a možete napajati energijom cijele države. Kinezima je barut koristio za vatromet, Europljanima za puške. Izbor je na nama.

Poanta svega je zapravo u odgoju. Čitanje je spora i koncentrirana aktivnost. A na digitalnim uređajima, koji su svuda oko nas i još važnije uz nas, se tako ne čita jer djecu nitko ne uči da adekvatno čitaju i koriste te uređaje. A ni papir kada prvi put uzmete knjigu u ruke ne generira sam od sebe koncentraciju i pažnju, na to smo se naučili iliti bolje rečeno neki su se naučili. U svemu tome i škole moraju zauzeti stav.

Npr. vrlo lijepo se zna, a o tome govori i sam Carr, da većinu članaka na monitoru čitamo u obliku slova F. Znači dva vertikalna pogleda na uvod i sredinu pa brza šetnja oka uz lijevu stranu teksta. Ok, ako to već znamo valjda didaktičko-metodički pristupi u nastavi moraju biti usmjereni prema tome da se razbije forma tog slova, da dođe do dubinskog čitanja… Da ne govorimo kako većina djece zapravo ni ne zna kvalitetno pretraživati internetske sadržaje.

Ponašamo se kao da će to doći samo od sebe, a neće. Nas je sve to s internetom iznenadilo.

Novosti: Primijetili smo da tek nekoliko koleg(ic)a iz knjižnice sudjeluje u kreiranju sadržaja portala. Biste li htjeli da se više zaposlenika uključi u projekt?

Magazin: Kolegice vrijedno rade na svojim poslovima i zadacima, a to u ovim našim (ne)uvjetima koji su ispod svih standarda znači trošenje energije i vremena na stvari i teme oko kojih se u suvremenim knjižnicama ne bi trebali brinuti. Stoga, malo je reći da je svima radno vrijeme više nego kvalitetno ispunjeno. I tu sad slijedi otkrivanje velike tajne: svi autorski tekstovi (dakle, oni potpisani imenom autora) koje su knjižničari napisali za Magazin nastaju u njihovo/naše slobodno, ne u radno vrijeme. Kad iz tog ugla pogledamo na stvar, postotak sudjelovanja knjižničara u ovom pisanom stvaralaštvu nam se čini zapravo i vrlo dobrim. Jer pisanje je stvar osobnog odabira, inspiracije, želje da nešto što mislimo podijelimo s drugima, a za to nam treba i vrijeme i mjesto i malo samoće i unutarnjeg poriva. Oni koji to uspiju uhvatiti istovremeno, uspiju proizvesti tekst. I to je sjajno. Svaki napisani tekst je ogroman pomak. U nekim drugim uvjetima će vjerojatno biti više prostora za ovakvu kreativnost.

Novosti: S obzirom da niste knjižničar po obrazovanju, koliko kao netko, uvjetno rečeno, izvana uviđate probleme unutar struke (osim problema kojeg spominjete u prethodnom odgovoru)? Nama se čini da vaša praksa potvrđuje interdisciplinarnost (odnosno širinu) kao osnovu knjižničarske struke koja je možda baš po tome jedinstvena. Međutim, smeta li Vam u radu taj nedostatak formalnog knjižničarskog obrazovanja, odnosno čime to nadoknađujete?

Magazin: Tek sada bi mogao ispisati roman. Nisam sklon gledati stvari tako da se isključivo detektiraju neki „problemi unutar struke“. Naime, mislim da se problemi sviju nas zapravo kriju na široj ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj razini, a tek se onda dio njih i u svom negativnom aspektu reflektira na knjižničarsku struku. Recimo, sam površan društveni odnos prema knjizi je ovdje tema brodelijanskog „dugog trajanja“, a ne nešto što se može promijeniti preko noći.

Što se tiče same struke, meni se, kao pomalo vanjskom promatraču, ponekad čini kao da postoji neka skepsa prema budućnosti, suvremenosti... No ok, to nije strašno. Više me razočara kada čujem prijatelje i poznanike kako govore da je najbolje ići za knjižničara jer „tada te nitko ne smeta“ i „ne treba puno raditi“, a potpuno dotuče kada čujem prijateljice da su iz istog razloga upisale knjižničarstvo. U našoj ustanovi stvarnost ih brzo demantira. No ako se iz takvog razloga budu upisivali i liječnici na medicinu loše nam se piše.

Generalno treba svakodnevno učiti, eksperimentirati, pokušavati, griješiti... I baš u ovom kontekstu činjenice da je naš problem zapravo šire društveno-ekonomsko stanje knjižničari bi možda više trebali osvijestiti svoju aktivističku ulogu. Dugoročno nije dobar stav „mi smo javni servis, moramo biti neutralni, ne miješamo se u društvo“. Pa baš zato jer smo javni servis trebamo se miješati u pojedina društvena pitanja i aktivno raditi na njihovom rješavanju.

Što se mene osobno tiče rekao bih da sam interdisciplinaran životom, a ne samo strukom ili ovim poslom. Knjižnica je vrlo širokih pogleda i područja bavljenja pa me to zadovoljava, sretan sam sa širinom koju pruža. No nedostaje mi u životu puno toga pa i znanja. Puno čitam, kupujem knjige, evo nedavno je „pao“ The Atlas of New Librarianship, što je sve vezano uz činjenicu da sam „samouk“ u dosta područja, od sviranja gitare nadalje… Svaki dan učim, što kroz razgovore, knjige, članke, predavanja, formalne edukacije... Inače, prema našem Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu, mjesto suradnika za odnose s javnošću i marketing upravo je namijenjeno ne-knjižničarskim strukama pa je taj izazov nebivanja knjižničarem u knjižnici za mene postavljen od samog starta.

Novosti: I za kraj, s obzirom da se već pokazalo da se radi o uspješnom i održivom projektu, recite nam nešto o budućim planovima. Planirate li možda neke nove sadržaje ili pristup u sklopu Magazina?

Magazin: Raščlanio bi dva fenomena – maštanje i planiranje – dok svakodnevno maštamo o najrazličitijim novim sadržajima i funkcionalnostima, samu provedbu planiramo praktički iz sata u sat. Naime, živjeti s ovakvom mrežnom stranicom posao je od gotovo 24 sata – i kada se pere suđe može nastajati ideja o nekom novom tekstu, temi... To je jedna potpuno nova životna dinamika. Probudiš se u jutro u šest sati i vidiš da je u tri u noći autor poslao novi tekst. To razveseli i obvezuje.    

Na prioritetima želja svakako nam je na vrhu težnja da što jasnije i snažnije isprofiliramo vezu između magazinskog sadržaja i npr. same posudbe određenih knjiga. Bilo bi lijepo vidjeti da neki članci pojačavaju posudbu specifičnih naslova.

Generalno, osobno bi volio više sadržaja s motivom društvenog aktivizma usmjerenog na poboljšanje života u zajednici, zatim tekstova o društveno-humanističkim znanostima tj. knjigama, životu i projektima u osnovnim i srednjim školama te kreativnosti generalno. No to sve ovisi o energiji, vremenu i snazi svih uključenih, a s obzirom da aktivno radimo i na svakodnevnim uslugama i na novim projektima, ovi posljednji faktori su najvažniji. Magazin je jedan kamenčić u našem radnom mozaiku.

Novosti: Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu. Hvala lijepa na razgovoru!