Kako se knjižnice mogu boriti protiv diktature idiota u svijetu razlomljene stvarnosti?
(osvrt na knjige Nicholasa Carra, Plitko, Jesenski i Turk, 2011. i Andrewa Keena, Kult amatera, Fraktura, 2010)

Tea Čonč

Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu

HKD Novosti

tconc@ffzg.hr

Naslov ovoga teksta sažetak je osnovnih teza dviju knjiga koje vam preporučujemo u ovome broju: Plitko Nicholasa Carra i Kult amatera Andrewa Keena, američkih teoretičara (i kritičara) suvremene tehnologije i novih medija, vizionara i, ništa manje važno, zvijezda tih istih medija koje propituju. Slavljeni, napadani i osporavani – zapravo je važno da su oni, njihova djela i zanimljive teze zamijećene, što ih posljedično čini i utjecajnima unatoč nemogućnosti da promijene smjer kojim je društvo krenulo.

Kao i gotovo većina pojava koje prate razvoj čovječanstva, internet je od svojeg nastanka predmetom različitih tumačenja i analiza, rasprava i zaključaka, kao i ljudsko ponašanje na toj globalnoj mreži. Carr i Keen tek su dvojica u nizu mnogih analitičara koji pokušavaju objasniti fenomene poput weba 2.0 te promjena u načinu života i navikama ljudi posljednje desetljeće ili dva. Teze koje su ova djela inaugurirala u digitalne (pa i sve ostale) žustre rasprave o budućnosti interneta, knjiga, čitanja, učenja, kulturne industrije (zapravo mogli bismo reći i svijeta u cjelini) zanimljive su i poticajne za daljnja razmišljanja i propitivanja.

Podnaslovi u maniri pravih samopomoćnica već sugeriraju o čemu se radi: Carr se pita što internet čini našem mozgu?, a Keen kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti? Nešto jači u argumentaciji od Keena, u prvoj polovici knjige N. Carr ne dotiče se interneta već očaravajuće (vjerujem, za sve humanistički obrazovane) pedantno izlaže s jedne strane povijest mišljenja i čitanja, a s druge strane način na koji funkcionira ljudski mozak kada prima utjecaje iz vanjskoga svijeta. Tek u drugome dijelu knjige detektira i analizira današnje psihofizičke pojave kod ljudi uzrokovane neprestanim surfanjem i služenjem aplikacijama koje olakšavaju snalaženje u tom nepreglednom moru informacija (nasuprot klasičnom čitanju tiska): to su nemogućnost zadržavanja pažnje (zbog preplavljenosti hipertekstom koji stvara umjetnu potrebu za neprestanim klikanjem čija je prava svrha zarada vrlo malog broja ljudi), slabljenje sposobnosti koncentracije i uživljavanja te oblikovanja složenih misli i mišljenja. Carr ide tako daleko da zaključuje da korištenje interneta potire same temelje naše ljudskosti jer mijenja strukture u mozgu čime otežava ili čak, u krajnosti, onemogućuje dubinsko razmišljanje.

Do sličnog zaključka, uz nešto više moraliziranja i lamentiranja nad propašću tradicionalnih umjetničkih industrija i sveprisutnim virtualnim piratstvom, a manje argumentiranog dokazivanja, dolazi i Keen bacajući iz drugoga kuta svjetlo na isti problem: tvrdi da trend uključivanja dojučerašnje publike u kreiranje sadržaja (što je premisa na kojoj se temelji web 2.0) daje tek privid demokracije, a zapravo upravo katastrofalno djeluje na društvo rušeći ekspertizu i stručnost, obrazovanje i iskustvo, potičući mediokritetstvo i površnost te nudeći veliki prostor za manipulaciju. Mišljenje anonimnog blogera, recimo, ne može biti jednakovrijedno kao mišljenje stručnjaka koji se obrazovao desetljećima za rad na određenome polju. Unatoč tome, ta dva mišljenja supostoje u virtualnoj stvarnosti čime se stvara iluzija njihove ravnopravnosti. Ili drugi primjer: vrijednost stručnosti vidi se i po ovim naslovima koji su do hrvatskih čitatelja došli u sjajnim prijevodima i u tiskanome obliku: bez izdavača, urednika, prevoditelja i lektora koji su za nas odabrali, preveli i prilagodili ova djela naš doživljaj i spoznaja bili bi potpuno drugačiji.

Tandem Carr-Keen ne vidi izlaza i ne nudi rješenja za zaustavljanje ovih globalnih trendova. I ma koliko razumijemo i osjećamo da su u mnogim svojim tezama pravu, podsjećaju pomalo na gunđavce s galerije Muppet showa i prizivaju u sjećanje kritičare-paničare koje je poznavalo svako novo doba (pa i telefon ili zvučni film!, da ne spominjemo ludiste). Ipak, svako je novo doba pokazalo da se kotač povijesti nikad nije okrenuo unatrag i da jedino što nam kao civilizaciji preostaje jest kritičan i proaktivan stav prema promjenama.

Kako se knjižnice i knjižničari uklapaju u ovu priču? Institucije koje se svim svojim mehanizmima oduvijek opiru informacijskome neredu više nisu samo fizička mjesta već i virtualne organizacije čiji se djelokrug mijenja i širi, sve uz iste temeljne postavke: odabir, organiziranje i promicanje kvalitetnih sadržaja, poticanje kritičkog mišljenja i borba protiv površnosti, preciznije rečeno protiv tračeva, loše umjetnosti i pseudoznanosti, a za stručnost, kvalitetu i autentičnost. Na tragu ovih dviju knjiga može se zaključiti da jednom nogom u analognom, drugom u digitalnome svijetu, knjižničari tek ako su duboko ukorijenjeni u promoviranju kulture čitanja, razmišljanja, kritičnog mišljenja i dijaloga mogu uspješno zaploviti u digitalnome moru informacija. Pritom trebaju biti na oprezu i uvijek spremni kako se ne bi nasukali u pličini i diletantizmu, i svakako bez robovanja ijednom kultu.

Zaključno, ova su dva naslova kvalitetna publicistička djela: aktualne teme obrađene su na čitak i razumljiv način da bi se mogle pročitati u dahu, a zastupanje određenih teza i stavova potkrijepljeno je velikim brojem primjera i povezano s dovoljnim brojem toposa (općih kulturnih mjesta koje većina može prepoznati i razumjeti) kako bi se postigla vjerodostojnost. Radi se o naslovima koji su uspješni upravo po tome što bacaju kost i time nude široku i kvalitetnu platformu za daljnju raspravu.

Dominantno angloamerički način izlaganja (jasan, jednostavan stil s postupnim građenjem ideje kroz, s jedne strane općepoznate, a s druge strane vrlo specifične primjere, ciklična ponavljanja s modulacijama i varijacijama na temu) ove autore svrstavaju u isti kulturno-tehnološko-ekonomski civilizacijski krug iz kojega potječu i fenomeni koje kritiziraju, a lakoća s kojom ih mi danas i ovdje razumijevamo pokazuje do koje je mjere globalizacija uznapredovala. S druge, pak, strane, razlike koje uočavamo u njihovom prikazu svijeta i svijeta u kojem mi živimo daju nam nadu da je naš društveni poredak (iako vjerojatno zbog trivijalnih razloga kao što su smještaj u Europi i veličina) ipak nešto ljudskijeg obličja te nam dopušta da odaberemo koristiti tehnologiju kako bismo unaprijedili kvalitetu života, a ne da bude samoj sebi svrhom što u konačnici rezultira potpunom dehumanizacijom.