Školski knjižničari: avangarda ili marginalci „društva znanja“?

piše Mira Barberić

U trenutku izlaženja ovog broja HKD Novosti, završila je još jedna nastavna godina, školski hodnici su opustjeli i samo naizgled se čini da se u školama ništa ne zbiva. Mjesta na kojima se u istom, ako ne i većem obimu radi i kada učenicima završi nastava, svakako su školske knjižnice. Stoga uviđam da je izlazak novog broja s upravo ovom temom odlično tempiran. U vrijeme pripremanja ovog broja, školski knjižničari bili su, doslovce, zatrpani raznim dodatnim poslovima vezanim uz završetak nastavne godine i isprva sam se pobojala da ćemo propustiti priliku da Novosti zaspemo tekstovima u kojima ćemo opisati probleme na koje nailazimo u radu, što nas muči – ali i da širu knjižničarsku javnost upoznamo s onime što sve radimo i u čemu smo uspješni. Količina i tematska raznovrsnost pristiglih tekstova dokazuje da i unatoč povećanom obimu poslova, školski knjižničari posjeduju iznimno dobre organizacijske sposobnosti, ali i to da želimo i znamo govoriti o struci, o svom radu i o sebi.

Tko je školski knjižničar? To je uglavnom osoba sa najmanje dva završena fakulteta, od kojih je jedan najčešće nastavnički, a drugi je studij knjižničarstva; ima položena dva stručna ispita, redovito se stručno usavršava i nastoji da se uvaži njegov rad i prepozna kao odgovoran i nezaobilazan u suvremenom odgojno-obrazovnom procesu.

Jesu li njegova znanja i sposobnosti dovoljno prepoznati i iskorišteni, ne ovisi samo o njemu samome, već i o tome poznaje li specifičnost njegovog posla ravnatelj škole i njegovi kolege.

Jedan od problema s kojim se često suočavaju školski knjižničari je problem identiteta u obje svoje struke. Zbog različite prirode posla školskog knjižničara i učitelja, odnosno nastavnika, ponekad je teško pridobiti naklonost kolega. Kolege najčešće iskazuju nerazumijevanje za posao školskog knjižničara, za razliku od školskih knjižničara koji zahvaljujući svojoj naobrazbi poznaju poučavateljsko zvanje. Vrlo često smo u takvim okolnostima prisiljeni obavljati razne poslove koji su prilično udaljeni od profesije školskog knjižničarstva. Dok nas odgojno-obrazovne strukture poimaju kao one koji su izvan nastavnog procesa, s druge strane nam knjižničarska struka osporava stručnost i smatra nas prvenstveno odgojno-obrazovnim djelatnicima.

Prema odredbi u Nastavnom planu i programu o funkciji školske knjižnice, knjižnica je informacijsko, medijsko i komunikacijsko središte škole. Namijenjena je prvenstveno učenicima i učiteljima za potrebe redovite nastave kao izvor informacija i znanja, ali je i potpora svim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima škole, mjesto okupljanja i provođenja izvannastavnog i slobodnog vremena. Iz toga proizlazi da bi knjižnična građa trebala biti najkorišteniji informacijski izvor, školska knjižnica potpora nastavnom procesu, a nastavnicima nezaobilazno sredstvo za rad. Često je školskom knjižničaru teško pridobiti nastavnika da dio gradiva obradi u školskoj knjižnici koristeći različite izvore znanja, a od čega bi učenici imali najviše koristi za razvoj kompetencija za cjeloživotno učenje. Mnogi knjižničari nailaze na različite prepreke pri pokušaju obrade neke od 15 zadanih tema propisanih Nastavnim planom i programom iz područja Knjižničnog odgoja i obrazovanja (KOO), ali i svim drugim oblicima odgojno-obrazovnog rada. Nerijetko one nastaju ponajprije iz različitih očekivanja knjižničara i učitelja, nedovoljnog iskustva u timskom i suradničkom radu, nedovoljne obučenosti za timski i suradnički rad i nedovoljnog poznavanja naravi posla onog drugog. Koliko je važno poučavati korisnike u školskim knjižnicama iz područja knjižnično-informacijske pismenosti i kako se to uspješno radi, dokazuju primjeri opisani u tekstu Tatjane Kreštan iz Komercijalne i trgovačke škole u Bjelovaru. O razvijanju suradničke nastave pri obradi nastavnih tema s područja knjižničnog odgoja i obrazovanja i u drugim školama, svjedoče materijali u repozitoriju školskog knjižničarstva (www.knjiznicari.hr).

Probleme koje također valja spomenuti su neispunjavanje obaveze MZOS-a u financiranju i opremanju školskih knjižnica, nedostatak ili zastarjela oprema te još vrlo često neadekvatni prostori u kojima su smještene školske knjižnice. Iako su prema Standardu za školske knjižnice određeni minimalni uvjeti u pogledu knjižnične građe, knjižničnog osoblja, prostora i opreme za obavljanje djelatnosti školskih knjižnica i škole su dužne uskladiti djelatnost prema tim odredbama, za prostorne uvjete školske su se knjižnice dužne uskladiti prema Koeficijentima izvodljivosti propisanim Državnim pedagoškim standardom osnovnoškolskog..., odnosno Državnim pedagoškim standardom srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, a za ostale uvjete propisane Standardom sukladno osiguranim sredstvima. Kako sredstva za školske knjižnice u proračunu nisu osigurana, Standard zapravo nije obvezujući – i tu se otvara novi niz problema.

Zbog česte nemogućnosti obavljanja svoje temeljne djelatnosti iz spomenutih razloga, školski knjižničari često su primorani raditi razne poslove koji ne proizlaze iz njihova djelokruga rada, a koje su sami pobrojali na Facebook grupi https://www.facebook.com/groups/knjiznica/.

O tome koliko i kako će se angažirati na promoviranju svoje profesije odlučuje sam knjižničar. Primjeri o kojima se piše u ovom broju HKD Novosti, svjedoče o kompetentnosti školskih knjižničara te da se unatoč i/ili usprkos spomenutim problemima, nastojimo odgovarajuće afirmirati.

I na kraju, vraćam se rečenici u naslovu posuđenoj iz odgovora Ivane Vladilo, u intervjuu s predstavnicama školskih knjižničara, kojom realnost školskoknjižničarske profesije predstavlja kao dvojbu između toga jesmo li avangarda ili marginalci „društva znanja“ i ostavljam da se svatko za sebe opredijeli u kojem će smjeru teći njegov profesionalni razvoj te u kojoj će mjeri i kako iskoristiti svoju stručnost, profesionalnost i svoje sposobnosti da savlada sve objektivne prepreke. Školski knjižničari su već dokazali što sve znaju i mogu, preostaje im jedino ustrajati na tome putu.