Školska knjižnica – fizički i virtualni prostor učenja

Elda Pliško Horvat

Knjižnica Talijanske srednje škole „Dante Alighieri“ Pula

(Biblioteca di Scuola media superiore italiana Dante Alighieri, Pola)

eldasmsi@yahoo.com

Školske su knjižnice po mnogočemu specifične u odnosu na ostale tipove knjižnica u Hrvatskoj: nadležnost dvaju ministarstava od kojih svako na svom području propisuje zakonsku regulativu koju školski knjižničar treba pomno pratiti, obveza polaganja dvaju stručnih ispita, neophodnost da školski knjižničar posjeduje pedagoško-psihološke kompetencije, dvojakost stručnog usavršavanja iz područja struke kao i iz područja obrazovanja te činjenica da je u školama najčešće stručni suradnik knjižničar pojedinac (vrlo su rijetke školske knjižnice koje ostvaruju uvjete za zaposlenje dviju osoba). Školski se knjižničar realizira u školskom okruženju, djeluje u krugu određene institucije čime se bitno određuju njegovi zadatci i definira uloga u konkretnom kontekstu. Kvalitetan školski knjižničar će na temelju poznavanja svojih korisnika (učenika, nastavnika, ostalih djelatnika, roditelja) znati isplanirati aktivnosti, predstaviti sadržaje i doći do informacija koje su njima zanimljive. On će pokazati interes za one obrazovne programe koje škola nudi i na tom će području nastojati steći što više znanja kako bi se što kvalitetnije uključio u nastavni proces. Školski se knjižničar vrlo spretno prilagođava svim promjenama: učestaloj mijeni obrazovnih programa, na što su škole primorane kako bi opstale, te ubrzanoj promjeni navika i interesa mladih korisnika (podatak koji se odnosi prvenstveno na završne razrede osnovnog školovanja i na srednjoškolsko obrazovanje) kao i njihovih roditelja i odgajatelja.

Suvremena školska knjižnica teži tome da bude informacijsko, medijsko, komunikacijsko i kulturno središte škole, činjenica koja na terenu još zapinje, ali konkretni rezultati govore u prilog tome da se školska knjižnica kreće u zacrtanom smjeru te da se njezina djelatnost u okviru stručno-informacijskih zadataka, kao i odgojno-obrazovnog rada, sve jasnije manifestira. To je rezultat usustavljivanja rada školskog knjižničara, donošenja raznih strategija i stupanja na snagu zakonskih akata kojima su se jasno definirala stručna zvanja i način njihova stjecanja čime se prekinula praksa po kojoj su knjižnice bile svojevrsna skloništa pred odlazak u mirovinu i koja je školske knjižnice stručno jako osiromašila.

Kvalitetan pomak u radu školskih knjižnica vidljiv je na svim područjima djelovanja i manifestira se kroz razne oblike rada kojima se školski knjižničar uključuje u školski kurikulum. Pomno razrađen i strukturiran godišnji plan rada, kojim se školska knjižnica uključuje u školski program, pokazatelj je njezine učinkovitosti i aktualnosti, a potreba za stalnim samovrednovanjem ukazuje na kompetentnog profesionalca koji se, koristeći suvremenu tehnologiju, trajno stručno usavršava kako bi uspio odgovoriti na potrebe svojih korisnika.

Školski knjižničar je u prvom redu odgojno-obrazovni djelatnik koji potiče istraživačko i projektno učenje, promovira čitanje na svim medijima, promiče timski rad i suradnju, empatiju i multikulturalizam. Školska knjižnica time postaje ishodište svake projektne aktivnosti i istraživanja čime se predstavlja kao ključno mjesto za početak svakog učenja. U osmišljavanju, predlaganju i planiranju aktivnosti školski se knjižničar uključuje kao informacijski stručnjak i postaje dio tima ili je, pak, samostalni predlagatelj i voditelj određenog projekta. Bez obzira na koji se način uključio u realizaciju određenog programa, njegov rad postaje svrhovit i prepoznat ukoliko odgovara potrebama škole. Stoga školski knjižničar djeluje u timu, njegov se rad zasniva na suradnji sa svim djelatnicima jer na taj način promiče kvalitetu školske knjižnice i doprinosi kvaliteti škole. Sustavno stručno usavršavanje omogućava svim školskim knjižničarima da budu upućeni u novine na području školskog knjižničarstva, da uče i usvajaju nova znanja te da stečeno primjenjuju u svojim sredinama. Stručno usavršavanje organizira, kao za sve ostale odgojno-obrazovne djelatnike, Agencija za odgoj i obrazovanje, a sustav djelovanja županijskih stručnih vijeća omogućuje strukovnu povezanost na regionalnoj razini te profiliranje onih sadržaja koje školski knjižničari drže zanimljivima. Državni skup školskih knjižničara pod nazivom Proljetna škola školskih knjižničara održava se svake godine (ove se godine održao u Puli) te zbog bogatog i raznovrsnog dnevnog reda kojim se aktualiziraju i promišljaju pitanja usko vezana za struku čini osnovu stručnog usavršavanja svakog školskog knjižničara. Zbornici Škola koji su prvotno izlazili u tiskanom obliku sada su digitalizirani i dostupni na adresi http://library.foi.hr/dlib/. Županijske matične službe imaju savjetodavnu i edukativnu ulogu s obzirom da organiziraju skupove, surađuju s knjižničarima na terenu, traže izvore financiranja, uključuju se u rad školskih knjižnica te su kvalitetno upoznati s načinom rada i problematikom školskog knjižničarstva.

Centar za stalno stručno usavršavanje knjižničara organizira predavanja i seminare čime se omogućuje školskom knjižničaru permanentno učenje i stjecanje novih stručnih znanja.

Osim ovakvog načina organiziranja, školski knjižničari vrlo vješto koriste suvremenu tehnologiju te rabeći alate Weba 2.0 organiziraju virtualne rasprave, sjednice, seminare, virtualne rasprave, stvaraju repozitorije čime se značajno olakšava put do informacije i pojednostavljuje komunikacija. Društvene mreže postaju platforme za promicanje kulture kvalitete u školskom okruženju, poticanje čitanja i kritičkog mišljenja, razmjenu iskustava i dobre prakse. Na taj se način školski knjižničar usmjerava na cjeloživotno učenje i postaje akter koji promišlja, odlučuje i ostvaruje kao i dionik koji se uključuje, sudjeluje i surađuje. Program Knjižnično-informacijskog obrazovanja, za razliku od Knjižničnog odgoja i obrazovanja koji čini sastavni dio kurikuluma osnovnih škola, još uvijek nije ušao u program rada srednjih škola mada ga knjižničari samoinicijativno provode u korelaciji s nastavnim predmetima.

Međutim, kvaliteta školskih knjižnica ne ovisi isključivo o knjižničaru, njegovoj kreativnosti i organizacijskim vještinama. Knjižnicu čini funkcionalan prostor, oprema, raznovrsna ponuda koja prati potrebe suvremene škole i današnjih korisnika. Nažalost, na tom se području problem povećava iz godine u godinu: nepoštivanje zakonske regulative u pogledu financiranja nabave, školske knjižnice, osobito srednjoškolske, opterećene su zastarjelim fondovima koji ne mogu odgovoriti zahtjevima suvremene škole. Projekt eLektire (http://lektire.skole.hr/) donekle je umanjio problem, ali samo u jednom dijelu; stručna literatura ostaje i dalje nedostupna što je zbog brzih promjena koja se od školstva očekuju –  nedopustivo.

Školske knjižnice se sve više nameću kao vjerodostojna informacijska središta gdje počinje svako učenje: školski knjižničar promiče vrijednosti cjeloživotnog učenja te se u skladu s takvom strategijom mora ponašati. Školski knjižničar koji ne uči ne može biti dionik prostora za učenje!