Institut demonstratora u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu

piše Vanja Kulaš

Tko ili što su demonstratori? Pođimo od terminološkog određenja. U Klaićevom Velikom rječniku stranih riječi (1974) pod natuknicom demonstrator nalazimo sljedeće: lat. student koji nastavniku pomaže u praktičnoj nastavi i radu sa studentima mlađih godišta. Anić i Goldstein navode kako je demonstrator onaj koji pokazuje, demonstrira [ne]što u okviru nastavnog plana i programa na fakultetima, izvodi praktične vježbe i sl.; stariji student koji po uputama nastavnika radi s mlađima (1999). Demonstratori su specifikum fakulteta i visokih učilišta, neovisno jesu li angažirani za rad u nastavi, biblioteci, računalnim službama, info-centru ili garderobi. U ovome ćemo tekstu izložiti kako je njihov rad organiziran na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, konkretno u Knjižnici Fakulteta.

Baš kao što demonstratori u nastavi pripomažu nastavnicima u pripremi i provedbi predavanja, vježbi i praktikuma, knjižnični su demonstratori na pomoći knjižničarima u njihovu radu, čime uvelike doprinose funkcioniranju knjižnice, a šire i fakulteta. Nema uspješnog studija bez kvalitetno vođene biblioteke, stoga su knjižničari nužna podrška tj. nezaobilazni suradnici u nastavnom procesu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu već se desetljećima, ponegdje i od osnutka pojedinih odsječkih knjižnica, njeguje praksa studenata-demonstratora. Lijepa je to i nadasve uspješna tradicija, jer interes studenata za takvo radno mjesto kontinuirano je velik, a nije jenjavao ni u kriznim vremenima kada je ustanova bila primorana privremeno ukinuti ionako simbolične novčane naknade – tzv. demonstrature. Velik dio fondova dvadeset i triju nekadašnjih odsječkih knjižnica, a danas više od trideset knjižničnih zbirki, koliko ih djeluje u okviru Knjižnice zagrebačkog Filozofskog fakulteta, velikog je obima i visoke složenosti pa je bibliotekarima u radu neophodna pomoć. Zato su tu demonstratori, koji su u sustavu poslovanja kakvoga se sjećamo iz razdoblja prije preseljenja u novoizgrađenu zgradu na sebe djelomično preuzimali zadaće pomoćnih knjižničara. Naime, u starome sustavu demosi su primarno bili zaposleni na posudbi koja se odvijala putem papirnatih zadužbenica.

Preseljenjem 2009. godine Knjižnica se znatno osuvremenjuje. Brigu o automatiziranoj posudbi građe kao i o redu u čitaonici vode novozaposleni pomoćni knjižničari. Demonstratori i nadalje ostaju vezani za pojedine zbirke, odgovaraju specifičnim potrebama svake od njih kao i njihovih korisnika, pri čemu podrazumijevamo poznavanje stručno-znanstvene i ispitne literature te stranoga jezika na kojemu je građa zbirki. U novoj su zgradi demonstratori na pomoći kako predmetnim knjižničarima tako i pomoćnom knjižničnom osoblju. Valja naglasiti kako su demonstratori važnu ulogu imali i tijekom preseljenja knjižnice. Za potrebe selidbe knjižnog fonda angažirani su i studenti preko student-servisa, no (sve)prisutnost naših demonstratora bila je ključna, jer su kao dobri poznavatelji prostora i fonda u suradnji s bibliotekarima aktivno sudjelovali u svakoj od faza toga za Knjižnicu prijelomnog procesa.

Gotovo svaka zbirka računa na pripomoć demonstratora, izuzev onih s najmanjim fondom knjiga i brojem korisnika kojima nadležni odsjeci nisu odobrili angažiranje pomoćnika. Uz demonstratore pojedinih zbirki čiji se rad financira iz zasebnih odsječkih sredstava, u knjižnici djeluju i demonstratori specifičnih knjižničnih službi koje ne podliježu odsjecima, kao što su Služba međuknjižnične posudbe, Odjel periodike te Zatvoreno spremište čiji se honorari isplaćuju iz zajedničkih sredstava Fakulteta.

Kako postati demos i čemu se budući kandidati mogu nadati?

Uvjet za demonstraturu u knjižnici status je redovnog studenta pri odsjeku u čijoj će knjižničnoj zbirci demonstrator raditi. Demonstratori se u pravilu biraju među studentima koji se ističu uspjehom na studiju, redovito polažu ispite te imaju visok prosjek ocjena. Odabiru se temeljem pisanih molbi i intervjua, i to slijedom natječaja koji se krajem akademske godine za narednu objavljuje na web stranici te oglasnoj ploči odsjeka i knjižnice, kao i na knjižničnoj Facebook stranici. Nije rijetko da se studenti i tijekom godine javljaju s otvorenim zamolbama na posudbeno-informacijski pult ili putem elektroničke pošte predmetnome knjižničaru. Prijavljuju se mahom kvalitetni kandidati, tek povremeno ponetko samo zbog reference, no takvi brzo odustanu, kao da ih knjižnični sustav sam odbaci. Mogli bismo reći kako su demosi u visokoškolskim knjižnicama, otprilike ono što su u školskima sekcije malih tj. mladih knjižničara.

Praksa je poželjnim pokazala da kandidat za demonstratorsko mjesto ne pohađa prvu ili završnu godinu studija, jer je važno da se demonstratora nakon edukacije ipak dulje vrijeme zadrži u radnom kolektivu. Izbor se čini s obzirom na artikulaciju razloga prijave pristupnika, motiviranosti za rad u knjižnici, njihovih očekivanja, spremnosti na timski rad i stjecanje novih znanja i vještina, samostalnosti, stupnja intelektualne znatiželje, ali i procjene sposobnosti prilagodbe dinamičnoj radnoj sredini. Odabranog se kandidata potom obavještava o izboru, ostalima se elektronskim putem ili telefonski upućuju (argumentirane i ljubazne) odbijenice s otvorenom mogućnošću da oni koji to žele provedu neko vrijeme u biblioteci u volonterskom statusu. Njihovi se kontakti zadržavaju za slučaj dulje odsutnosti nekoga od demonstratora zbog bolesti ili stipendije ili pak prekida rada ma iz kojeg razloga. Službena procedura okončava se pisanim prijedlogom koji predmetni knjižničar te voditelj knjižnice upućuju Odsjecima nadležnima za pojedine zbirke te naposljetku Fakultetskom vijeću koje formalno potvrđuje predloženog studenta za demonstratorsko mjesto u narednoj akademskoj godini.

Zatim se pristupa upoznavanju novoizbranog demonstratora s mjestom rada i budućim zadacima. Demostratori se obvezuju da će svoje zadaće u knjižnici obavljati redovito i savjesno tijekom cijele akademske godine. Njihova zaduženja, opis posla, područje djelovanja, cilj i svrhu rada, broj i raspored radnih sati i radnu dinamiku u knjižnici određuje se u dogovoru s predmetnim i pomoćnim knjižničarom, a potonje i s drugim demonstratorima kako bi se izbjegla neujednačenost i preklapanja u pokrivenosti pulta i čitaonice. Ukoliko demonstrator nije u mogućnosti odraditi posao prema utvrđenom rasporedu, s bibliotekarom dogovara nadoknadu, pri čemu treba naglasiti kako se bolovanja ne odrađuju. Pomoć demonstratora neophodna je u vrijeme ispitnih rokova kada su pritisci na knjižnicu najveći, što od njih samih zahtijeva dobru organizaciju jer ih uz ispitne obaveze čekaju zadaci na radnome mjestu. Dakako, termini odrade demonstrature u ispitnom razdoblju fleksibilni su i dogovaraju se s obzirom na studentske obaveze svakog pojedinog demonstratora.

Studenti koji svojim radom žele doprinijeti poslovanju fakultetske knjižnice to čine šest sati tjedno za što su nažalost skromno honorirani. Demonstrature se isplaćuju preko studentskog ugovora dvosemestralno, krajem zimskog i ljetnog semestra (tek odnedavna promijenjena je mjesečna dinamika isplata). Mnogi od njih pristali bi (štoviše, sami takvo što predlažu) i na volonterski status i to iz raznolikih pobuda - ljubav prema knjigama, ugodno ozračje knjižnice, želja za druženjem s osobljem i komunikacijom s korisnicima, potreba za stjecanjem novih znanja i vještina, znatiželja, osjećaj društvene korisnosti, važnost radnog iskustva i prakse, pa i prestiž takve stavke u životopisu. Osvjedočili smo se naime kako poslodavcima iz različitih područja djelovanja pozitivna ocjena od strane knjižničara govori u prilog takvoga kandidata, konkretno njegove sklonosti individualnom, ali i timskom radu, spremnosti na učenje, kao i urednosti, preciznosti i intrinzične radišnosti.

Jedna od najzanimljivijih privilegija demonstratora posudba je većeg broja knjiga od redovnog korisnika (umjesto šest jedinica građe, pravo ima na njih dvadeset) te slobodan pristup građi koja se čuva u zatvorenom spremištu.

Demonstrator stječe znanja koja mu mogu biti od značaja ukoliko se nakon studija zaposli u knjižnici, ali i srodnim zanimanjima, institucijama i tvrtkama (knjižarstvo, izdavaštvo), no sposobnosti koje se razvijaju u dinamičnom okruženju velike i specijalizirane fakultetske knjižnice mogu biti korisne i drugdje. Demonstratori uče kako odgovoriti na raznolike zahtjeve, ali i kako se postaviti spram različitih komunikacijskih pristupa korisnika te kako ohrabriti zbunjenog ili uplašenog korisnika. Velik broj i protok korisnika na dnevnoj bazi, kao i njihovi često nedovoljno jasni zahtjevi mogu biti izvor stresa. Demonstrator stoga mora razviti vještinu brze reakcije, te jasnog, preciznog i konciznog izričaja. Jednako bi tako morao biti kadar procijeniti može li upit riješiti samostalno ili treba pomoć predmetnog stručnjaka. Student se obavljajući zadaće demonstratora uči strpljenju, dobiva uvid u funkcioniranje javnih službi, a savjetovanjem studenata nižih godina okušava se pomalo i u pedagoškom radu.

Pod mentorstvom knjižničara pomagači u knjižnici dobivaju praktična znanja iz osnova knjižničarstva. Sudjeluju u stručnoj obradi i zaštiti građe, smještaju vraćene knjige na njihovo mjesto, vode računa o redu na policama i u čitaonici, od pomoći su korisnicima pri snalaženju u prostoru knjižnice i pretraživanju građe, pomažu pri posudbi. Korisnicima (koje u fakultetskoj knjižnici pretežno čine studenti) lakše je obratiti se demonstratorima jer s njima nemaju problem generacijske distance, a nerijetko ih i poznaju s predavanja. Njima im je manje neugodno priznati da su primjerice došli po knjigu kojoj ne znaju naslov ni autora, da nisu sigurni što im zapravo treba.

Uz blizinu i pristupačnost informacijskih i predmetnih stručnjaka te dostupnost svih potrebnih dokumenata u knjižnici koja je fizički povezana sa zgradom matičnog fakulteta, upravo demonstratori, probrani među najboljima u svojoj generaciji, uvelike pospješuju uspješnost svojih kolega studenata u njihovu studiju. Demonstratori su svojevrsni promotori knjižnice, jer u knjižničnom prostoru puno i rado borave, a svoje pozitivno iskustvo prenose ostalim studentima. Također su i spona, posrednici između korisnika i bibliotekara. Prostor i rad u onodobnim su odsječkim knjižnicama bili organizirani tako da su bibliotekari imali izravan kontakt s korisnicima. U novom sustavu poslovanja predmetni stručnjaci, zaokupljeni nabavom i katalogizacijom građe te administracijom, u rijetkim prilikama boravka na posudbeno-informacijskom pultu ne mogu dobiti cjelovit uvid u stvarne potrebe za literaturom novih generacija studenata. Naime, program studiranja po Bolonjskom sustavu podrazumijeva veliku brojnost izbornih kolegija te silovitu dinamiku njihova izmjenjivanja, iz čega proizlaze i intenzivno promjenjive potrebe nastavnika i studenata za knjižnom građom.

Najveći broj demonstratora u knjižnici ostaje raditi po nekoliko godina, do kraja svojeg studija. Čak i u slučaju stipendiranih studijskih boravaka u inozemstvu (za koje vrijeme se osigurava zamjena), oni po povratku žele nastaviti s radom u knjižnici. Šest sati tjedno satnica je u okviru koje je moguće napraviti puno ukoliko je organizacija dobra, a studentu ne oduzima suviše od vremena za odmor i učenje. Dapače, s obzirom na pretežno dvopredmetne studije na FFZG-u, brojne su kolizije, ali i prazni hodovi u studentskom rasporedu, pa se rad u knjižnici pokazao korisnim načinom ispunjavanja praznina između fakultetskih obaveza.

Rad sa studentima demonstratorima mentorske je prirode, ali i istinska poslovna suradnja. Na knjižničaru je odgovornost da svoje zvanje i zanimanje prezentira na objektivan način, a opet u najboljem svjetlu, da prenese svoja znanja te da time bude svojevrstan ambasador struke kod pripadnika mlađih generacija i potencijalnih budućih kolega. Zanimljiv je fenomen studenata koji se inicijalno nisu odlučili za studij knjižničarstva. Iako ovu struku nisu apriorno prepoznali kao izazovnu, oni su kroz posjete fakultetskoj knjižnici, boravke u čitaonicama i komunikaciju s kolegama studentima na poziciji demonstratora poželjeli i sami se okušati u toj ulozi. Drugačija je ovdje za knjižničara polazišna točka u pristupu nego u radu sa studentima informacijskih znanosti koji dolaze na studentsku praksu. Polaznici bibliotekarskog smjera Studija informacijskih i komunikacijskih znanosti na hospitacije u knjižnicu stižu već formirani, na trećoj godini studija, sa stečenim teorijskim znanjem iz struke te barem otprilike znaju što bi ih u knjižnici moglo očekivati. Demonstratori su naprotiv mladi entuzijasti, željni novih spoznaja i otkrića, kojima u potpunosti nedostaje teorijska podloga. Oni polaze od praktičnih iskustava, a teoriju savladavaju u onolikoj mjeri koliko je to za njihov rad neophodno. Propušteno kasnije nadoknade, ukoliko naknadno odluče upisati studij bibliotekarstva.

Ovi veliki zaljubljenici u knjigu i književnost, kako kažu, puno vremena ionako provode u ugodnoj i poticajnoj atmosferi knjižnice, koja je za mnoge od njih dnevni boravak, spokojno, iluminirajuće utočište, pa žele pridonijeti njezinu djelovanju. Ima i simpatičnih osobenjaka koji su nam odali kako vole abecedne nizove, miris (starih!) knjiga; mnogi žude saznati kakav je osjećaj naći se s druge strane pulta, zanima ih čega ima u od korisnika skrivenim uredima bibliotekara, ili bi željeli istraživati u zatvorenom spremištu pohranjenu staru i rijetku građu.

Demonstratori skrbe o knjigama i korisnicima, nerijetko ukazuju i na najsitnije omaške koje promaknu i knjižničarima, pate od tipičnih bibliotekarskih boljki, skeniraju i pamte lica, kolekcioniraju životne priče i inovativne isprike korisnika zbog gubitaka knjiga i kašnjenja s njihovim vraćanjem, emocionalno se vezuju za fond. A tu je specifična tekstura knjiške prašine u koju se čovjek, ako ne razvije alergiju (pa čak i tada!) nepovratno zaljubi.

Nisu rijetki ni oni koji se zapute slagati knjige i satima ostaju među policama jer su ondje spontano odlučili restrukturirati razmještaj uočivši neku nelogičnost u klasifikaciji... Oni koji su spori u obavljanju zadataka i to zato što svaku knjigu izokrenu i prolistaju, počesto zapaze kakav zanimljiv naslov, pa ih zabrinuti knjižničar naposljetku nalazi među hrpicama nespremljenih knjiga – utonule u čitanje. Ima i onih koji ne žele diplomirati, kako ne bi izgubili poveznicu s knjižnicom, razlog za boravak u njenim prostorima. Neki od dugogodišnjih demosa u knjižnici se pojavljuju i u doba kada nisu na rasporedu, a nastavljaju redovito navraćati čak i nakon diplome. Mnogi se zauvijek inficiraju knjižničarskim virusom, upijaju sve što se oko njih događa i odlučuju se, ako već do tada nisu, za studij bibliotekarstva te nastavljaju raditi kao knjižničari. Drugi pak otpočinju akademsku karijeru kao asistenti, znanstveni novaci i lektori na odsjecima, a s obzirom na demonstratorski staž i iskustvo rada s knjigama zadržavaju daleko senzibilniji odnos prema knjižnici od ostalih nastavnika.

Zaključno recimo sljedeće. Bilo je u dugom nizu demonstratora onih smušenih, zaboravnih, takvih kojima je teškoće pričinjala abeceda, no zato su baš oni raspolagali zavidnim znanjem ili bili sjajni komunikatori u radu s korisnicima. Vidjeli smo neurotičnih bibliomanijaka, pa pragmatičara kojima je knjižnica bila koristan vid popunjavanja rupa između predavanja kao i terapija od traumatičnih jezičnih vježbi i ispita. Istraživača, nepokolebljivih tragača za nepronađivim, nostalgičnih romantika, druželjubivih brbljavaca, štrebera i ulizica koji su mudro procijenili kako će ih nastavnici u knjižnici lakše zamijetiti... No, jedno im je zajedničko – sve su njih u knjižnicu dovabile knjige. Prošetali su tijekom godina kroz našu biblioteku, postali s vremenom dijelom tima, knjižničarske obitelji. Meko svjetlo uvečer, intelektualistička čavrljanja i prštave diskusije, osjećaj familijarnosti i pripadanja rezultiraju nerijetko čvrstim prijateljstvima koja nadrastaju razdoblje studiranja i trajanje demonstratorskog staža.

Još u ovoj rubrici:

Uvodnik (piše Tea Čonč)

Pssst... što su nam demosi otkrili... Razgovarali smo s Davidom Edelom i Ivom Barković, jednim bivšim i jednom sadašnjom demonstratoricom u Knjižnici Filozofskog fakulteta