Tragajući za riječima kojima bih govorila o Milici Radovinović
govor održan na ispraćaju Milice Radovinović u Karlovcu, 23. siječnja 2014. godine

Tragajući za riječima kojima bih govorila o Milici Radovinović, s kojom se danas opraštamo u ovom materijalnom životu, pronalazila sam riječi kao što su: optimizam, motivacija, vizionarstvo, poticanje, suosjećanje, empatija.

Pronalazila sam je i u zakutcima sjećanja: na jednu mračnu karlovačku knjižnicu, crnih parketa u koju sam dolazila kao malena djevojčica 60-ih godina prošlog stoljeća, iza čijeg se ogromnog posudbenog pulta osmjehivala jedna vedra i nasmijana žena.

Sjećanje na začudan, svijetao i velik prostor nove karlovačke knjižnice, koja je te 1976. godine predstavljala najsuvremeniju narodnu knjižnicu u Hrvatskoj i prvu namjenski projektiranu, u kojoj je i dalje ona ista vedra i nasmijana žena širila optimizam.

Potom sjećanje na knjižnicu na Novoj cesti u Zagrebu 1987, u kojoj mi je ta ista žena dnevno brojala jedinice građe, što sam ih na početku svoga knjižničnog rada inventarizirala, poticala me u savladavanju znanja iz katalogizacije, klasifikacije, informacijskih sustava, otvarala mi prostore knjižnica i knjižničarstva kao jedinstvene struke koja savladava kaos i unosi red te uz to oslobađa srce svake isključivosti...

U zakutcima sjećanja pronašla sam uspomenu i na sustav trešnjevačkih knjižnica, sustav knjižnica grada Zagreba i njezinu omiljenost među kolegicama i kolegama, među knjižničarkama…

Milica Radovinović najveći je dio svoga života provela u Karlovcu, odredivši ga gradom i svojega profesionalnog uspjeha, u koji upisujemo sustavno zalaganje za knjižničnu struku, povećanje usluga što ih je osobito prostor nove knjižnice nudio, širenje mreže knjižnica i bibliobusnu službu koja je od 1978. doživjela svoj procvat. Grad, koji je vodama svojih rijeka povezan sa čitavim svijetom, svjedokom je kako je Milica Radovinović u 23 godine svoga rada u karlovačkoj knjižnici kao i povratkom u grad, zatvorila svoj krug traganja, uz pomoć knjiga, za istinom i za smislom.

Od 1983. godine u trešnjevačkoj mreži knjižnica, uz izazov voditeljstva drugačijeg organizacijskog modela od onoga u Karlovcu, a u suglasju sa sustavom Knjižnica grada Zagreba, Milica Radovinović vizionarski je širila mrežu, potičući i nadalje profesionalni razvoj i školovanje. Na samim počecima informatizacije fondova, sustavno je pratila i razvoj tehnologije pretpostavljajući i vrijeme novih virtualnih usluga koje danas živimo.

Strasno zainteresirana za razvoj struke, za razvoj knjižničarstva uopće, osobito narodnog, u stalnim konzultacijama i razmjeni ideja s kolegicama iz svih vrsta knjižnica, Milica Radovinović bila je istinski knjižničar i vizionar knjižnica kao mjesta susreta korisnika i knjižničara.

Ali, uza sve to, Milica Radovinović prvenstveno je bila pravedan čovjek! Poticala je argumentirano suprotstavljanje stavova i mišljenja, dijelila radosti i strahove ljudi koji su je okruživali, imala vremena za svakog radnika, bila je naša drugarica Mica koja je osobnu zamjenicu „ja“ tako nedostatno koristila.

Imajući razumijevanje i za sve ono što nije izgovoreno, molim vas da se danas i zauvijek sjećamo Milice Radovinović, vrsne knjižničarke, da se sjećamo Milice Radovinović, majke, supruge, bake, prijateljice, susjede, životom u gradu – Karlovčanke, koja je u doticaju sa svima oko sebe i svugdje gdje je radila i živjela, bila dokaz kako nas susret, ma gdje se dogodio, s posebnim ljudima, raduje i čini boljima. Stoga je naša žalost i tuga danas veća.

Zbogom draga Mico, mi smo te voljeli.

Dunja Seiter-Šverko