Visokoškolske knjižnice u Hrvatskoj: kamo vodi taj put?

Zrinka Udiljak Bugarinovski
Knjižnično dokumentacijski centar
Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
zudiljak@efzg.hr

Pojam osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja vruća je tema koja diljem svijeta izaziva različita tumačenja, a praktički je nemoguće na jednostavan način definirati sve opsege i stavove koji ga prate.

Europska asocijacija za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju (ENQA) ponudila je Standarde i smjernice za osiguranje kvalitete europskog visokog obrazovanja (Standards and Guidelines for Quality Assurance in the European Higher Education Area, http://www.eua.be/fileadmin/user_upload/files/Quality_Assurance/ESG.pdf), u kojima se predlaže osiguravanje raspoloživih sredstava za adekvatnu potporu učenju, tj. osiguravanje niza resursa poput akademskih knjižnica, računalnih objekata, savjetnika i drugih mehanizama potpore dizajniranih prema studentskim potrebama.

Sukladno trendovima u visokom obrazovanju, knjižnice, koje su oduvijek imale središnju ulogu u obrazovnom procesu, trebaju promišljati nove vrste i razine usluga kojima će pružati potporu modernom obrazovnom sustavu.

Istraživanjem i praćenjem trenutne situacije, knjižničarska je zajednica identificirala sljedeće trendove koji utječu na visokoškolske knjižnice (ACRL 2009 Strategic Thinking Guide for Academic Librarians in the New Economy,
http://www.ala.org/acrl/sites/ala.org.acrl/files/content/issues/value/acrlguide09.pdf):

• doprinos učinkovitosti institucije važan je dio akreditacijskih vrednovanja, kao i mnogih standarda za knjižnice u visokom obrazovanju;

• nedovoljan broj zaposlenih i starenje kadra zahtijeva od knjižničara spremnost za razvijanje novih vještina i preuzimanje novih uloga. Neke od knjižnica su poboljšale poslovanje obračunavanjem troškova na temelju aktivnosti (eng. activity based costs), prekvalifikacijom osoblja ili restrukturiranjem;

• osiguravanje jednakih prava i razina knjižničnih usluga u svrhu promicanja studentske mobilnosti – temeljne zadaće visokoškolskih knjižnica prepoznate su u procesima cjeloživotnog obrazovanja kroz prijenos znanja, stjecanje vještina ključnih u zapošljavanju, obnavljanje znanja, informacijsku pismenost, medijsko obrazovanje itd. Očekivanja studentske populacije, a sve više i ostalih vrsta korisnika, temelje se na dostupnosti informacija kroz institucionalne repozitorije, elektroničku poštu, mobitele i druge pametne uređaje, ali se očekuju i povratne informacije kroz popularne Facebook stranice, Twitter, blogove itd. Knjižnicama je preporučena analiza stanja i iskustava, nacionalni standard, suradnja na razini sveučilišta, preusmjeravanje fokusa djelovanja na studente, poučavanje informacijske pismenosti kao ključnog elementa obrazovanja, istraživanja i cjeloživotnog učenja i razvijanje mjerila uspješnosti programa informacijske pismenosti (v. Petrak, J., 2006, Bolonjski proces – uloga knjižnica u strateškom iskoraku europskih sveučilišta, http://lib.irb.hr/web/en/about/library-staff/item/download/53_db5543687a733e408df39d5d6e359869.html);

• sve ubrzaniji razvoj nove znanstvene komunikacije i novih izdavačkih modela zahtijeva aktivnu uključenost visokoškolskih knjižnica, poglavito u segmentima uspostave održivih modela izdavanja časopisa, znanstvenih monografija, udžbenika itd.

Status i položaj visokoškolskih knjižnica unutar sveučilišta diljem svijeta vrlo je raznolik. Neki fakulteti zadržali su knjižnicu kao posebnu ustrojbenu jedinicu, odnosno kao sastavni dio svojih akademskih usluga, a na nekim sveučilištima knjižnična djelatnost obavlja se isključivo kroz sveučilišnu knjižnicu. I jedan i drugi organizacijski model nalazimo u susjednoj Republici Sloveniji.

Međutim, postoje i primjeri osnivanja posebne administrativne jedinice za knjižnice u sastavu sveučilišta, koja im omogućuje bolji status i položaj. Primjer takve prakse nalazimo na Oxfordu, gdje naziv Bodleian Libraries uključuje sveučilišnu knjižnicu te dio fakultetskih i znanstveno-istraživačkih specijalnih knjižnica.

Status visokoškolskih knjižnica u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o knjižnicama. Knjižnice mogu biti osnovane kao samostalne ili kao posebne ustrojbene jedinice u sastavu ustanova i drugih pravnih osoba. Prema namjeni i sadržaju knjižničnog fonda klasificiraju se kao: nacionalna, narodna, školska, sveučilišna, visokoškolska, općeznanstvena i specijalna knjižnica.

Prema UNESCO-ovoj tipologiji (K. Tadić, Rad u knjižnici: priručnik za knjižničare, 1994, str. 14.), visokoškolske knjižnice se definiraju kao samostalne organizacijske jedinice u sastavu sveučilišta ili posebne stručne organizacijske jedinice u sastavu fakulteta, kojima su osnovne zadaće prikupljanje, obrada, pohrana i korištenje građe i drugih izvora informacija znanstvenoga, obrazovnoga i općekulturnog značenja članovima sveučilišta i drugih znanstveno-nastavnih jedinica.

Visokoškolske se knjižnice, dakle, osnivaju s namjerom da izravno podupiru znanstveno-istraživačku i obrazovnu djelatnost matične institucije. Tradicionalan način funkcioniranja visokoškolskih knjižnica postupno se mijenja uvođenjem novih usluga, a posebnu važnost knjižnice stječu u segmentima koji se tiču praćenja znanstvene produkcije, vrednovanja kvalitete obrazovnog sustava po međunarodnim standardima, te u međunarodnim akreditacijskim postupcima, koji procjenjuju programe i poslove koji imaju međunarodnu perspektivu.

Prilagodbe i promjene koje se nameću visokoobrazovnom sustavu u RH uzrokovale su nastanak nekoliko novih strateških dokumenata, kao i izmjene i dopune postojećih zakonskih i podzakonskih akata. Analizom nekoliko dokumenata novijeg datuma utvrđeno je da u njima nema spomena o visokoškolskim knjižnicama u sastavu matičnih institucija.

U Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03) navodi se obveza sveučilišta da razvija knjižnični sustav, da sveučilište može kao sastavnice imati knjižnice te da student ima pravo na slobodno korištenje knjižnica i ostalih izvora informacija. U izmjenama i dopunama navedenog Zakona (NN 139/13) navodi se obveza sveučilišta i fakulteta da pohranjuju završne radove i doktorske disertacije u elektroničke repozitorije sveučilišnih knjižnica, odnosno Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK). Tradicionalna praksa fakultetskih knjižnica da obrađuju i pohranjuju ove vrste radova nije bila dovoljna da knjižnice dobiju svoje mjesto u navedenim odredbama.

Ministarstvo kulture RH i Društvo hrvatskih književnika potpisali su 15. studenog 2013. godine Ugovor o uvjetima za utvrđivanje naknade radi ostvarivanja prava autora na naknadu za javnu posudbu. Ugovor se odnosi na narodne knjižnice, uz obvezu NSK da na Portalu autorske naknade na svojim internetskim stranicama javno objavi podatke o autorima i broju posudbi. Ispuštanjem ostalih vrsta knjižnica iz ovog projekta uskraćeno je to isto pravo velikom broju autora koji publiciraju tekstove koji se uglavnom nalaze samo u visokoškolskim i specijalnim knjižnicama.

Radni materijal Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2013. godine (http://www.vlada.hr/hr/content/download/272312/4019172/file/Strategija%20OZT-Radni%20materijal%20rujan%202013.pdf) u poglavlju o unapređenju informacijsko-komunikacijske infrastrukture, u sklopu jedne od mjera koje bi trebale poduzeti navodi izradu i implementaciju sustava slobodnog pristupa nastavnoj literaturi i drugim pomoćnim nastavnim sadržajima (str. 115). Za provedbu ove mjere zaduženi su CARNet, SRCE, NSK, sveučilišne knjižnice i visoka učilišta.

Iako se radi o mjeri koja je u direktnoj sprezi s knjižničnim poslovanjem, fakultetske knjižnice nisu navedene kao suradnici na provedbi ove mjere. Ni vrlo zahtjevna uloga fakultetskih knjižnica u procesima praćenja znanstvene produktivnosti nije bila dovoljna da ove knjižnice dobiju svoje mjesto u smjernicama navedene Strategije.

Akcijski plan znanost i društvo (http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=19394) predviđa nekoliko aktivnosti, između kojih treba istaknuti uspostavu cjelovite i ažurne domaće baze znanstvene bibliografije te uspostavu središnjeg servisa/portala sa znanstvenim informacijama za domaću i inozemnu javnost, s rokom izvršenja 2015. godine. Nositelji aktivnosti u oba slučaja su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Institut „Ruđer Bošković”. Unatoč tradicionalnoj ulozi upravo visokoškolskih knjižnica da prate i obrađuju znanstvenu publicistiku unutar matične institucije, one do danas nisu uključene u navedene aktivnosti.

U dokumentu Razvoj i preobrazba Sveučilišta u Zagrebu; Razrada polaznih pretpostavki (http://www.unizg.hr/fileadmin/rektorat/O_Sveucilistu/Dokumenti_javnost/Dokumenti/Strateski_dokumenti/RiP_SuZ_-_razrada_konacna.pdf) predloženo je osnivanje povjerenstva koje bi imenovao Senat, a pokrivao bi knjižnično-bibliografski sustav. Također su predloženi procesi objedinjavanja i umrežavanja knjižničnog sustava, a ne princip centraliziranja, tj. primjena standarda za razgranate sustave.

U dokumentu Istraživačka strategija Sveučilišta u Zagrebu 2008 – 2013. (http://www.unizg.hr/fileadmin/rektorat/O_Sveucilistu/Dokumenti_javnost/Dokumenti/Strateski_dokumenti/Istrazivacka_strategija_2008-2013.pdf) kao mogućnost u sklopu SWOT-analize istaknuta je veća dostupnost kapitalne opreme i knjižničnoga fonda te baza podataka svim istraživačima koja bi se osigurala nabavom na razini Sveučilišta i informatičkim povezivanjem. Unatoč tome što se mjere ostvarenja pojedinih ciljeva temelje na bibliometrijskim analizama, odnosno praćenju znanstvene produkcije, fakultetske knjižnice nisu spomenute u ovom dokumentu.

Iako su hrvatske fakultetske knjižnice prepoznale i uvele u poslovanje nove usluge, u većini strateških planova, ciljeva i dokumenata njih se ne spominje. Dodatnu opasnost za ukidanje nekih, za pretpostaviti je manjih, visokoškolskih knjižnica predstavlja i trenutno aktualna tema racionalizacije nenastavnog osoblja.

Uzimajući u obzir promjene u pravnom okruženju visokoškolskih knjižnica i najavljenu racionalizaciju s pravom si možemo postaviti pitanje prema znakovitom naslovu knjige Adama Shaffa – Kamo vodi taj put?