Put oslobođenja započinje u krevetu
Sue Townsend, Žena koja je legla u krevet na godinu dana, s engleskog preveo Ozren Doležal; Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

Vanja Kulaš
Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu
vkulas@ffzg.hr

Otključati teška ulazna vrata i ući u tihu unutrašnjost knjižnice dok jutarnje svjetlo kroz visoke prozore obasjava knjige koje čekaju, ispunjavao ju je takvim zadovoljstvom da bi radila i besplatno. (str. 43) Subjekt uvodnog citata, ujedno središnja protagonistica romana, Eva Beaver, knjižničarka je – doduše s tek nekoliko godina staža, bez konkretnih kvalifikacija te, u trenutku kada je upoznajemo, već poodavno nezaposlena. Radnja proze Sue Townsend nije ambijentirana u knjižnicu, ipak prijelomni životni trenuci njezine (anti)junakinje odigrat će se baš ondje. Na radnome mjestu, u maloj biblioteci u secesijskom stilu, Eva upoznaje supruga astronoma kad ovaj dođe reagirati na opomenu za nevraćenu knjigu. Upravo među policama znanstvene knjižnice on će se godinama kasnije, nakon što svoju ženu transformira u frustriranu kućanicu, uplesti u aferu s kolegicom s posla.

Iako o knjigama i knjižnicama na četiristotinjak humorističnih stranica nećemo puno naći, Evina, doduše bivša, profesija alibi nam je za odabir ovog neodoljivog knjižurka za prikaz u ljetnom broju Novosti. Dok njezina majka drži da su knjige precijenjene i nehigijenske, ona je sama naprotiv njima opčinjena, što potkrepljuje konfesionalni odlomak u nastavku teksta, ujedno indikativno najavljujući sklop (tabu) tema, koje će nesumnjivo biti intrigantne pripadnicama naše dominantno ženske struke. Otkako sam naučila čitati, služim se njima [knjigama] kao nekom vrstom anestetika. Uopće se ne sjećam rođenja blizanaca, samo knjige koju sam tada čitala... Bila sam sva ushićena što imam dvije bebe u naručju, ali nakon dvadesetak minuta jedva sam čekala da se vratim knjizi (str. 110).

Fokus romana, dakle, na sredovječnoj je, poslovno nerealiziranoj, ovisnici o književnosti i skupoj kozmetici (Chanel 5 koristi i kao antiseptik!) koja kreće na put oslobođenja i to – ne mičući se iz postelje. Žena koja je legla u krevet na godinu dana na nesvakidašnji način diže malu, privatnu pobunu protiv životarenja po tuđim pravilima; obaveza domaćice; udruženog „terorizma“ vlastite djece, muža preljubnika, kao i dviju sveprisutnih napasti – svoje majke te svekrve. Duhovita proza koja je pred nama dekonstrukcija je mita obitelji i majčinstva, uporno romantiziranog i nametanog kao ultimativno ispunjenje svake žene. Iako se ovaj page turner primarno čita kao neobavezno „štivo za plažu“, roman ima itekako ozbiljan, kritički podtekst koji promišljeno filtrira brojne anomalije suvremenog društva. Sue Townsend čitatelja smješta na emocionalni karusel: dok se identificiramo s junakinjom, sućutno hihoćemo, otiremo suze (češće ipak od smijeha, nego od ganuća), autorica nas bespoštedno konfrontira s licemjerjem srednje klase, malograđanskom uskogrudnošću i predrasudama, rasizmom, problemom generacijskih jazova i socijalnih razlika, iščašenjima znanstvene zajednice... U napetosti nas drži rastuća zabrinutost kako će se ova komična drama okončati, kao i dinamična interakcija osebujnih likova. Poligon za parodiranje društvenih stereotipa živopisni je vrtlog individua oko Eve, polarizirajuće figure: tu su njezina djeca, genijalni, no teško neurotični matematičari te njihovi čudnjikavi kolege s fakulteta, infantilan i samoživ suprug koji u kulminaciji posvemašnjeg kaosa svoju ljubavnicu useljava u obiteljski dom, ali i Evin udvarač... Townsend ovdje problematizira i bezumlje društvenih mreža te zastrašujuću moć senzacionalističkih medija koji deziluzioniranu ženu na rubu živčanog sloma protiv njezine volje proglase guruom i sveticom slijedom čega joj pred prozorom stane kampirati gomila očajnika i ridikula. Oni od nje, koja do svoje pedesete nije bila kadra izmaknuti žrvnju nametnute joj životne kolotečine, očekuju da čudotvorno razmrsi njihove probleme ili barem nepogrešivo signalizira put kojim bi im valjalo krenuti u sretniju budućnost. Ta ista se nesretnica uspijeva emancipirati tek metodom autodestruktivne pasivizacije iz koje je naposljetku, u pomalo neočekivanoj i, priznajmo, ne osobito uspjeloj završnici, moraju izbaviti drugi.

Roman Žena koja je legla u krevet na godinu dana osviješteno je i oštroumno light feminističko pismo za guštanje i promišljanje pod suncobranom, iz pomaknute optike autorice koju volimo još od Adriana Molea.