Uvod u biblioterapiju

Ljiljana Sabljak
Knjižnice Grada Zagreba – Gradska knjižnica
ljiljana.sabljak@kgz.hr

Za početak pojasnimo da biblioterapija nije alternativna terapija. Pod biblioterapijom danas podrazumijevamo svaku planiranu i unaprijed pripremljenu upotrebu književnih djela, bilo koje vrste, kao pomoćnu metodu u psihoterapiji - tretmanu psihičkih poremećaja i tada je provode psiholozi i psihijatri, najčešće u kliničkim uvjetima. Kod nas se dulje vrijeme biblioterapija, kao jedna od art-terapija, provodila u Psihijatrijskog bolnici Vrapče u Zagrebu. Biblioterapija koju radije nazivamo ciljanim, vođenim čitanjem, preventivno i rekreativno može se ugraditi u niz čitateljskih programa za široku populaciju, onu izvaninstitucionalnu, nekliničku i na taj način može biti pomoć u stresnim situacijama. Takvo vođeno čitanje najčešće provode knjižničari, bilo kao dio tima ili samostalno.

Tijekom Domovinskog rata pod okriljem UNICEF-a u hrvatskim narodnim knjižnicama uspješno je provođen projekt Korak po korak do oporavka u sklopu kojega su održavani kreativni susreti s djecom, ali i odraslima, u ratnim i neposredno poslijeratnim vremenima. Kasnije su elementi biblioterapije ugrađeni u mnoge knjižnične i čitateljske projekte, te primijenjeni i u miru.

Danas u okviru Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara (NSK) prema potrebi i zahtjevima organiziraju se predavanja i radionice za vođeno, ciljano čitanje. Vođeno ciljano čitanje za korisnike knjižnica uspješno se već pola stoljeća provodi u mnogim engleskim i američkim knjižnicama.

Kako teorijsku osnovu biblioterapije čini psihoanalitička teorija, knjižničar, ukoliko nije istovremeno psiholog ili psihijatar, mora se dodatno educirati ili raditi u multidisciplinarnom timu.

Prema psihoanalitičkim pretpostavkama, čitanje literarnih tekstova pobuđuje kod čitatelja procese u četiri koraka kojima se otvara određeni problem, razrađuje i ponovno zatvara. Dobra literatura za upoznavanje s biblioterapijom jest knjiga Ofre Ayalon Spasimo djecu koja je u nas prevedena.

Biti bibliofil svakako nije dostatno za vođenje ciljanog čitanja, ali nam valja naglasiti da se gore spomenuti procesi učinka čitanja mogu i najčešće se spontano odvijaju kod čitača koji ih je nesvjestan, ali osjeća da mu je određena knjiga u datom trenutku puno značila, odnosno pomogla. Svaki čovjek u filmu ili u knjizi traži sebe, svoju priču. Uvijek sebe stavljamo u središte priče uživljavajući se u nju kroz lik ili situaciju sličnu našoj, a to je prvi i glavni ulazni korak u proces terapijskog djelovanja čitanja.

Pristup problemima je ili individualan ili zajednički svim članovima skupine. Glavne teme koje se obrađuju uvijek su suprotstavljene arhetipske vrijednosti čiji je cilj da se dobrim savlada loše: primjerice, snaga – nemoć, smisao – besmisao, povjerenje – sumnja, blagost – srdžba, sigurnost – strah, nedužnost – krivnja, radovanje – tugovanje, pjesništvo života i smrti, pravda – osveta, cilj – budućnost, ljubav - prijateljstvo.

Svaku radionicu vođenog, ciljanog čitanja valja započeti psihološkim igrama, vizualizacijom zadanog nam problema i uvođenja u pripremu za čitanje kako bismo se isključili iz vanjskog svijeta (gužva u tramvaju, nervoza zbog kašnjenja i ostale brige i problemi) jer moramo osigurati vrijeme opuštanja i maštanja. Nakon toga razgovaramo na određenu temu iz našeg osobnog iskustva. Primjerice, ako smo odabrali temu „pravda i nepravda“, usredotočili smo se na osvetu kao izrazito destruktivan pojam kojim ne razrješavamo nepravdu. Voditelj ciljanog čitanja potiče razgovor o tim pojmovima pitanjima kao što su: što je za tebe pravda, tko je sve pravedan, kako doživljavaš nepravdu prema drugima/sebi, jesi li pokušao ispraviti nepravdu i kako, znaš li za neku nepravdu u svojoj okolini, kako bismo je po tvom mišljenju mogli ispraviti? Potom slijedi čitanje ulomka odabranog djela u ugodnoj atmosferi, primjerice Domaća zadaća Ivana Kušana. Zatim slijedi razgovor o djelu potaknuti pitanjima kao što su: da si ti dječak iz romana, ili da se to tebi dogodilo, što bi napravio, jesi li doživio sličan slučaj nepravde u školi, tko je tu nepravdu ispravio i kako, da si u ulozi dječakovog suučesnika iz romana, s kime bi razgovarao o nepravdi, kome bi se obratio za pomoć, što bi rekao ili napisao kao poruku svom prijatelju – dječaku iz romana? Sljedeći je korak pisanje pisma/poruke dječaku iz romana, potom čitanje svih tih pisama/poruka u grupi u smislu dijeljenja zajedničkog uvida u problem i njegovo rješenje.

Vođeno, ciljano čitanje pretpostavlja i kod djece i kod odraslih prvo probuditi proces identifikacije. Čitatelj sebe i druge njemu značajne osobe identificira s likovima iz literature. Djeca se osobito lako identificiraju s likovima, brzo se uključe u priču i radnja ih odmah ponese, pa na taj način dožive čitav niz različitih emocija i proširuju svoj repertoar mehanizama sučeljavanja sa stresom i opasnošću. Identifikacija je najvažniji od svih procesa jer ako do nje ne dođe, ne mogu se izazvati ni ostali procesi, primjerice projekcija: čitatelj sebe i svoje osjećaje projicira u lik s kojim se identificirao i tada njegovim očima ispituje vlastite stavove i reakcije drugih ljudi. Potom će, kroz dijeljenje emocija s likom s kojim se identificirao, čitatelj doživjeti emocionalno rasterećenje i olakšanje, katarzu. Na kraju uslijedi ono najvažnije: uvid do kojeg čitatelj dolazi kroz konflikte u priči a koji mu pomaže u rješavanju vlastitog problema.

Pisana riječ oduvijek je imala namjeru postići katarzu u pravom aristotelovskom smislu, što vođeno čitanje želi slijediti i ostvariti, bilo da autor sam želi kroz ispričanu priču pokazati čitatelju svoje viđenje rješenja određenog problema ili želi to predstaviti čitavoj zajednici preko dramskog teksta. Otuda antička tragedija koja je prije svega imala masovni terapeutski učinak na društvo, a otuda i sve narodne i umjetničke priče i bajke čije je pričanje i čitanje imalo učinak sličan današnjim biblioterapeutskim susretima.

Danas se u biblioterapiji koriste posebno pisana terapijska književna djela i knjige samopomoći. Knjige samopomoći mogu biti od koristi ukoliko imamo povjerenje u autora koji nam se obraća i već izgrađeno čitateljsko iskustvo. Puno su učinkovitije bajke, romani, poezija, pripovijetke, pa i basne, pomno odabrane uz određene probleme, uzraste i čitalačko iskustvo.

Knjiga je intiman i dragocjen predmet koji se ipak ne može poistovjetiti s lijekom. Knjigu kao lijek trebamo promatrati znatno kompleksnije nego kao čarobnu pilulu. Naravno da ćemo paziti da izrazito depresivnoj osobi ne dajemo knjige koje pobuđuju i produbljuju taj osjećaj, ali isto tako nećemo dati toj osobi niti nešto duhovito i šaljivo ili prelagano da ne uvrijedimo njezin osjećaj tuge. Biblioterapija je „dobra škola“, pomaže čitateljima u približavanju već pomalo zaboravljene funkcije knjige i čitanja i u osvještavanju svoje potrebe za pričom koja je toliko ljudska da je svojstvena svim civilizacijama i društvima.