Broj 57, listopad 2012. :: Iz knjižnica
Promocija Raskrižja, prve knjige poezije Ivanke Zdrilić
U prostorima Tribine grada Zagreba, prvu knjigu poezije znakovita naziva Raskrižja, autorice Ivanke Zdrilić iz Poličnika, predstavili su književnica Željka Lovrenčić, profesorica Ančica Ivanjek i recenzent Rajko Bundalo, dok su stihove interpretirali glumica Anica Kovačević i Marija Zdrilić. Knjigu su ilustrirale Željka Tomaš i Melita Čerina, a u glazbenom dijelu programa nastupili su glazbenici Ines Ivanjek i Boris Krasovac. U poetskoj zbirci, koju je izdala Gradska knjižnica Benkovac u sklopu projekta ZaPiS – Zavičajni pisci i slikari, a uredio Mile Marić, samozatajna pjesnikinja Ivanka Zdrilić, prije svega pjeva o ljubavi prema Bogu, životu, zavičaju, maslini, moru. Iako je ovo prva objavljena zbirka, u njoj se zrcali zrela pjesnička duša, a svojstven joj je sklad sadržaja, oblika i tehnike stvaranja. Njene su teme očišćene od svih natruha, iskristalizirane do simboličnog, treperave alegorije koje čine nevidljiv most između stvarnosti i vizije. Gotovo neopazice, autorica nas vodi od gnijezda do zvijezda. U velovima, kao u nekoj mandali, pronalazi put od izvanjskoga i zbiljskoga do transcendentalnog. To je njezina istina iz rova. Već prvi susret sa zbirkom, tj. njezino grafičko oblikovanje, uvodi nas u srž. Na naslovnici križ na tlu iz kojeg je ponikla, po kome hodi, a na zadnjoj stranici korica simbolično bijeli križ sa Svetoga brda na južnom Velebitu, križ koji bdije nad Ivankinim zavičajem, nad Zadrom, morem i kamenim vrletima, nad grobovima i poskocima, nad precima i voljenim bićima, vidicima i vizijama. Motivi su joj raznoliki: obitelj, prijatelji koji joj daruju „krišku prijateljstva“, poezija čiji kristali joj pružaju spokoj i mir, kako bi uspješno koračala kroz život i svladavala sve zapreke. Jedan pjesnički ciklus posvećen je maslini, hraniteljici i junakinji dalmatinskog krša: „ Crna / je bura / šibala / obraze / zelene. Nije / te slomila! / Procvjetala si /cvijetom / plodonosnim./ O, maslino, / cvjetna!“ Pjesnikinja osjeća miris maslinova ulja u kosi, pletenicama dalmatinskih žena, zadivljena je trudom i upornošću težačkih ruku, „Ženina traversa“. U zbirci se iščitava i autoričina duboka tuga zbog gubitka majke čija je iskra zasjala na drugoj obali, a svoje pjesme posvećuje i ocu, nećacima, ujaku, poznanicima, među kojima su prof. Šimun Jurišić, junaci Domovinskoga rata: Zoran Kovačević i Ante Baljak. Opremljena pozitivnim impulsom iz rodne sredine, autorica traži svoje mjesto u svijetu tragajući za znanjem, vrlinama, spoznajom i srećom; nalazi uzore među umjetnicima i osobama sveta života poput Majke Tereze; a sve ih nadahnjuje i sjedinjuje Božja Providnost, u osobi i ostavštini Sina Čovječjeg. Sanjala sam da sam cvrčak, kaže, otkrivajući nam kako i gdje nalazi sebe: kao biće žilave ustrajnosti i nepokolebljive predanosti u svjedočenju za Isusa Krista. Zato pita: Učitelju, gdje stanuješ, istovremeno prenoseći čitateljima podatak o tome gdje stanuje ona sama, njezin poetski ja, nalik maslini: s korijenjem u plodnoj zemlji – zemlji napora, patnje, ratne ugroze; s krošnjom koja od ljudi traži malo truda, a daje obilan plod koji je gotovo mistično iskazivanje samoga svemira. Znaju li zvijezde da su Velebitske bure spirala uspona od posve konkretnih bića, kao što je „Čovik s križem Bleiburga“ (u spomen Marku Marinoviću), pa do mističnih traganja za smislom? Križ njezine poezije zapravo nastaje u susretu stvarne i umjetničke zbilje. Pjesme iz ove zbirke ispjevane su, odnosno napisane na suvremenoj standardnoj inačici, urešene draguljima iz zavičajnoga podneblja: čovik, did, dica, traversa, intrade pune sići pisama, nevere. Ivankini stihovi su nježni i prožeti duhovnošću, podsjećaju na neposrednost pjesništva brata Franje Asiškoga i mistiku sestre Marije od Presvetog Srca, plod su iskrene duše otvorene plemenitoj ljudskosti i bliskomu Bogu. Ova poetska zbirka puna je emotivnih tonova, preplavljena je dobrotom prave kršćanke, koja njeguje tradicionalne životne vrijednosti i može naći svoje pravo mjesto u našim srcima, u katoličkoj i hrvatskoj kulturi. I zato zajedno s njom „Zapalimo svijeću - neka gori za čovjeka koji je gorio za čovjeka, koji je ljubio za čovjeka, koji je žrtvom svjedočio da jest čovjek! I neka gori ljubav čovjeka za tebe..., I žrtva neće biti uzaludna; žrtvu je položio Čovjek, za tebe i za mene...“ M. Marić gk-benkovac@zd.t-com.hr
|