Međunarodni knjižničarski kongres Bibliothekenbewegen
Villach, Austrija,30. svibnja – 1. lipnja 2012.

Svake druge godine krovno austrijsko knjižničarsko društvo Büchereiverband Österreichs (BVÖ) organizira međunarodni knjižničarski kongres, na koji se nastavlja i godišnja skupština BVÖ-a. Na kongresima se nastoji raspravljati o trendovima u knjižničarstvu i njihovoj primjeni u Austriji. Ove godine kongres pod nazivom Bibliothekenbewegen (Knjižnice pokreću) održavao se od 30. svibnja do 1. lipnja u gradu Villachu (Kongresni centar Villach). Prisustvovali su mu hrvatski knjižničari Katja Matković Mikulčić (Hrvatsko knjižnično vijeće) i Nevia Raos (tajnica Hrvatskoga knjižničarskog društva), te mr. sc. Ivan Pehar (Radna grupa Alpe-Adria) i Helena Novak Penga (Gradska knjižnica Zadar).

U skladu s prošlogodišnjom praksom, skup je započeo 30. svibnja uvodnom kulturnom večeri s austrijskim piscem Josefom Winklerom te diskusijom o situaciji u knjižnicama. Idući dan bio je posvećen cjelodnevnim tematskim izlaganjima i primjerima dobre prakse, a 1. lipnja održana je godišnja skupština BVÖ-a za narodne, znanstvene i školske knjižnice. Hrvatski knjižničari prisustvovali su samo prvom danu kongresa, odnosno izlaganjima u jutarnjim i poslijepodnevnim terminima.

Nakon svečanog otvorenja 31. svibnja prijepodne uslijedila su dva izlaganja i panel-diskusija koji su nastojali na širi način problematizirati tematske okvire kongresa te sistematizirati stanje narodnog knjižničarstva u Austriji. Dvije glavne teme kongresa bile su: promicanje čitanja i e-knjiga. Prvo izlaganje pod nazivom Eko-sustav knjige i čitanja: strategije između loma i kontinuiteta (dr. Rüdiger Wischenbart) s jedne strane bila je apologija čitanja kao elementarne životne potrebe, a s druge strane pokušaj prikazivanja složenog knjižnog „eko-sustava“ (nakladnik - knjiga – čitatelj – čitanje). Pri tome se osobito govorilo o drastičnim promjenama u sva tri područja izdavaštva (znanost, obrazovanje, šira javnost) zbog ulaska elektroničke knjige u nakladništvo i knjižničarstvo te njenog paralelnog postojanja s tiskanom. Već ovo prvo izlaganje upozorilo je na zajednički problem austrijskih narodnih knjižnica kojima nakladnici onemogućuju kupovinu elektroničkih knjiga.

Drugo izlaganje pod nazivom Utvrđivanje položaja: Narodne knjižnice u Austriji (Mag. Gerald Leitner) još je više zaoštrilo nepovoljnu situaciju narodnih knjižnica u odnosu na elektroničko nakladništvo, ali i konkretiziralo također nepovoljnu sliku austrijskog narodnog knjižničarstva. Leitner je ulogu narodne knjižnice usko povezao s političkim odlučivanjem. Nedavne ankete pokazale su da čak 57% ispitanih Austrijanaca ne vjeruje u mogućnost i uopće potrebu mijenjanja političkog sustava. Kako je obrazovni prosjek tih ispitanika bio vrlo nizak, a visokoobrazovani ispitanici dali su suprotne odgovore, to pokazuje da je obrazovanost poligon za razvoj demokracije. Uloga narodnih knjižnica u tom području nezamjenjiva je, jer su kvalitetno obrazovanje i dobro razvijena mreža narodnih knjižnica u uskoj vezi. Leitneru su upravo iznimno loši rezultati Austrije na PISA-inom istraživanju iz 2009. poslužili za demonstraciju tog pitanja: 28% petnaestogodišnjih Austrijanaca nalazi se na najnižoj čitalačkoj razini, uslijed čega ne mogu koristiti pismene informacije niti sudjelovati u ikakvoj raspravi te nisu kvalificirani za brojna zanimanja, a 9 % ispitanika ima manje od 10 knjiga u obiteljskoj kući! Istodobno gotovo 23% Austrijanaca (2,2 milijuna stanovnika) iz malih ruralnih sredina nema narodnu knjižnicu niti ikakve mogućnosti korištenja njenih usluga, čime su zakinuti za temeljno ljudsko pravo na informaciju. Detaljna analiza rasprostranjenosti narodnih knjižnica po pokrajinama, broja posuđenih knjiga i financiranja knjižnica po glavi stanovnika određene pokrajine govore o izuzetnim razlikama u razvijenosti pokrajina i regija: samo 3 pokrajine imaju 100%-tnu pokrivenost narodnim knjižnicama, dostatno financiranje i visoku posudbu knjiga. Posljedica neravnomjerne razvijenosti po regijama jest da svega 11% Austrijanaca koristi usluge narodnih knjižnica. S druge strane, Austrija još uvijek nije donijela Zakon o knjižnicama. Da bi se riješio problem nepokrivenosti ruralnih područja mrežom narodnih knjižnica, a time i neobrazovanosti i političke rezignacije stanovništva, Leitner predlaže sustav austrijskih e-knjižnica, za čije je funkcioniranje potrebno knjižnično zakonodavstvo, promjena prava vlasništva nad e-knjigom i racionalan model financiranja. No, preduvjet za ove promjene može donijeti jedino politika.

Leitnerovapel bio je uvod u raspravu s političarima tri austrijske parlamentarne frakcije (Socijaldemokratska stranka, Slobodarska stranka Austrije i „Zeleni“) pod nazivom Strateški plan za narodne knjižnice. Ova rasprava osobito se odnosila na tri spomenute teme (donošenje Zakona o knjižnicama, razvoj narodnih knjižnica i liberalizacija prava vlasništva knjižnice nad e-knjigom) te može poslužiti kao dobar primjer sučeljavanja političara sa stvarnim knjižničarskim problemima, ali - dakako - bez donošenja konkretnijih vizija rješenja. Jedan primjer jest upravo posljednja tema (e-knjiga), pri čemu se jedan političar ogradio od odgovornosti zaključkom da se za knjižnice povoljna zakonska legislativa o e-knjizi može donijeti samo na europskoj razini.

Poslijepodnevni termini grupirani su oko četiri velike teme: promicanje čitanja (izlaganja u Kongresnom centru Villach te primjeri dobre prakse u dislociranoj Alpe-Adria-Medijateci Villach), društveni mediji u knjižnicama, mjerenje kvalitete knjižnica i e-knjiga u narodnim, znanstvenim i školskim knjižnicama. Iz niza izlaganja o promicanju čitanja izdvajaju se: Čitateljske kompetencije u PISA-inom istraživanju (Ursula Schwantzer), Čar početaka: Inicijative Knjižnog starta u Austriji (Reinhard Ehgartner), Promicanje čitanja s materijalima BVÖ-a (Jana Sommeregger) i Österreichliest: Autorski bazen (Petra Kern). Ova izlaganja potvrđuju i svijest o lošim rezultatima PISA-e na primjerima različitih čitateljskih razina, ali i snažnu BVÖ-vu potporu promicanju čitanja od rane dobi. Ta potpora je posve konkretne naravi: osim niza materijala, BVÖ je i glavni organizator državne akcije promicanja čitanja Österreichliest. Inspirativno je vidjeti elegantan i jednostavan način na koji BVÖ koordinira organizaciju književnih susreta u narodnim knjižnicama tijekom Österreichliest. Ukratko: zadatak narodne knjižnice je da s BVÖ-ovog popisa od 70-ak austrijskih autora odabere autora i prijedlog datuma, te plati honorar koji je isti za sve autore. BVÖ dalje preuzima sve organizacijske poslove.

Kako je trenutno problematika uvođenja e-knjige u žiži interesa hrvatskih knjižnica, korisno je čuti iskustva austrijskih kolega iz narodnih, ali i znanstvenih, sveučilišnih i specijalnih knjižnica. U tom su smislu osobito bila interesantna izlaganja o on-line posudbi u Medijateci Salzburg (Robert Luckmann i Herlinde Lugstein) kao primjeru narodnog knjižničarstva te izlaganje Glavni konzorcijski problemi ugovora o e-knjigama (Helmut Hartmann) za područje znanstvenog i visokoškolskog knjižničarstva. Prezentacija salzburške Medijateke predstavlja zanimljiv primjer financiranja: Grad Salzburg i pokrajina Salzburg u potpunosti financiraju ovu on-line narodnu knjižnicu, bez ikakvih financijskih udjela same knjižnice i korisnika. Kolege su iznijele brojne prednosti ovakve knjižnice s iznimno širokim asortimanom e-građe - od knjiga, glazba, zvučnih knjiga i filmova do časopisa i novina. Uz brojne prednosti (proširenje ponude, nevezanost posudbe uz mjesto i vrijeme te obuhvaćanje korisnika cijele pokrajine, uključenje novih korisničkih skupina, smanjenje troškova smještaja), postoje i važni problemi (djelomična ponuda nakladnika na području e-građe, Digital Rights Management, nemogućnost kupovine e-knjige i ograničavanje korištenja, čitači koji otežavaju čitanje i zahtijevaju uporabu dodatnih računala, malen broj kompatibilnih uređaja za zvučne knjige i glazbu, potreba edukacije korisnika, različiti drugi tehnički problemi).

Pokušaj konzorcijskog rješavanja nepovoljnih ugovora o e-knjigama predstavlja zamršeniju situaciju koja proizlazi iz više modela ugovora koje nude izdavači. U Austrijskom akademskom konzorciju (Kooperation E-Medien Österreich) koji okuplja 53 znanstvene, visokoškolske i specijalne knjižnice, članice konzorcija koriste i pojedinačne i konzorcijske licence. Pojedinačne licence mogu koristiti model „leasing“ sadržaja; model e-knjiga kao dijela baze podataka potpunih tekstova; tematske pakete odnosno Pick&Choose-pakete; Patron-driven acquisition; model plaćanja prema broju posudbe; model plaćanja paušalne cijene za neograničen broj korisnika; model mjesečne izmjene naslova. Konzorcijske licence mogu kupovati pakete naslova za sve članove konzorcija ili pak pojedinačne naslove za svakog člana. Konzorciji koriste modele pojedinačnih licenci, ali u konzorcijskoj primjeni one imaju i svoje osobitosti. Hartmann se najviše usmjerio na velik broj ograničenja koja nakladnici postavljaju knjižnicama. Jedan od temeljnih problema je redukcija sadržaja na više nivoa. Prvi nivo je da se ne objavljuju ugovoreni paketi naslova. Drugi je da se objavljeni paketi mogu povući iz knjižnice zbog nedovoljno jasnih autorskih prava. Treći nivo – a koji postoji u više modela ugovora poput onog „leasinga“ sadržaja – je da nakladnici posuđuju knjižnicama samo posljednje izdanje, dok starija uopće nisu dostupna. Narodnim knjižnicama koje najviše posuđuju beletristiku to ne predstavlja osobitu poteškoću, ali knjižnicama koje su usmjerene na znanstveni i istraživački rad ovakav model itekako otežava poslovanje. Hartmann je vrlo problematičnim modelom ocijenio i model rotiranja naslova u i izvan baze (zbog gospodarskih i pravnih razloga). Drugi veliki problem je integracija metapodataka u knjižnični sustav, što osobito pogađa katalogizaciju. Treći problem je DigitalRights Management i zahtjeva za osobnim ID-om, zbog kojeg se sadržaj ne može koristiti na različitim čitačima. Hartmann to ocjenjuje neprihvatljivim za knjižnice sa više radnih jedinica za korisnike. Četvrti problem su troškovi, koji su mnogo veći nego za kupovinu tiskanih knjiga. Peti su ugovorom ograničena prava knjižnica. Hartmann ipak smatra da će zbog sve slabijeg financiranja knjižnica izdavači morati ponuditi konzorcijima privlačnije modele ugovora.

Prisustvovanje ovom knjižničarskom kongresu može se ocijeniti vrlo korisnim. Ono što se u organizacijskom pogledu ipak mora primijetiti jest: ako se kongres službeno naziva međunarodnim, možda bi bilo poželjno da izlagači ne budu samo Austrijanci i oni s njemačkog govornog područja (Njemačka, Švicarska, talijanski Tirol). Već je kongres iz 2010. uključivao samo jednog predavača iz nekog drugog dijela Europe (Nizozemska) koji je izlagao na engleskom jeziku, pa to svakako ukazuje na poseban odnos prema materinjem jeziku, a i na moguću samodostatnost regionalnih iskustava zemalja njemačkog govornog područja. S druge strane, interesantno je primijetiti velik broj anglizama u njemačkoj knjižničarskoj terminologiji, koji prati trend postupnog osiromašivanja njemačkog jezika kao takvog. Međunarodni kongres zahtijevao bi i popratne materijale sa sažecima predavanja na njemačkom i engleskom jeziku. Kako su na samom kongresu posve nedostajali sažeci - makar i na njemačkom jeziku - posjetitelju nije bilo lako odlučiti se za odabir izlaganja koji će pohađati. Također je šteta što dvije teme poslijepodnevnih sesija (društvene mreže i mjerenje kvalitete u knjižnicama) nisu dobile svoj sadržajni dio unutar prijepodnevnih uvodnih izlaganja. Te su teme nekako ostale „visjeti“ u zraku te se čini da bi bile primjerenije za zaseban tematski stručni skup.

H. Novak Penga
helena@gkzd.hr