Važnost obrazovanja i usavršavanja knjižničara: u povodu desete obljetnice utemeljenja Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara u Republici Hrvatskoj

Prosuđivanje terminoloških utvrđenja obično se javlja kao reakcija na globalne i/ili paradigmatske promjene u okolini. Tehnološke promjene inovirale su procese proizvodnje i distribucije znanja, ekonomija znanja traži promjene u području obrazovanja i rada, a neizvjesnost u odnosu na sve kraći 'poluživot' profesionalnih znanja dinamizira iskušavanja novih metoda i oblika obrazovanja i usavršavanja.

Djelujući u stalno mijenjajućim okolinama, kulturama je inherentno ponašanje organskih tijela. Kulture pa tako i profesije djeluju u smjeru izmjena i rade na svojoj prilagodbi novonastalim promjenama. Stalno stručno usavršavanje sastavni je dio aparata koji omogućuje izmjenu i prilagodbu. Postoje različite metode i oblici stalnog stručnog usavršavanja, a mnoge od njih i ne doživljavamo kao svjesne ili planske aktivnosti učenja ili usavršavanja. One su oduvijek smatrane sastavnim dijelom naših radnih života. To su, na primjer, svakodnevna razmjena iskustava s kolegama na radnom mjestu, čitanje stručne literature ili promatranje i usvajanje primjera dobre prakse kolega u obavljanju svakodnevnih poslovnih zadataka. Neizravno nas takva iskustva učenja oblikuju i mijenjaju našu svijest. U stručnoj literaturi te se neintencionalne aktivnosti učenja nazivaju informalno učenje.

Usmjerenje ka politici doživotnog, tj. cjeloživotnog učenja te decentralizacija akademskog obrazovanja kroz poticanje fleksibilnosti u oblikovanju studijskih programa čine samo-vođeno učenje jednom od ključnih kompetencija društva znanja. Tržišno usmjeravanje akademskog obrazovanja podređivanjem općeg obrazovanja vokacijskoj izobrazbi pogoduje težnjama da se višegodišnje radno iskustvo pokušava poistovjetiti s postignućem inicijalnog formalnog obrazovanja. Naglasimo kako je jedna od vrijednosti akademskog obrazovanja za profesiju usvajanje potrebnih područno-specifičnih, ali i generičkih kompetencija, među kojima su apstraktno mišljenje i kritičko prosuđivanje, kompetencija nužnih za rješavanje nepredvidivih i novih situacija s kojima se profesija može suočiti u budućnosti. Rezultati projekta Cjeloživotno učenje knjižničara: ishodi učenja i fleksibilnost (http://www.nsk.hr/cuk/cuk.pdf) pokazali su da tržište rada u području knjižnično-informacijskih znanosti u Hrvatskoj visoko cijeni formalno obrazovanje knjižničara uz pretpostavku njihovog daljnjeg stručnog usavršavanja. Valja naglasiti kako postignuta razina akademskog formalnog obrazovanja kao temeljnog polazišta za ulazak u knjižničarsku profesiju pretpostavlja u kontekstu cjeloživotnog učenja daljnje stručno usavršavanje svim oblicima učenja, formalnim, neformalnim i informalnim.

Uspostavom Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara 2002. godine institucionalizirao se nacionalni program neformalnog obrazovanja knjižničara u Republici Hrvatskoj, a deseta obljetnica njegova utemeljenja prigoda je za analizu djelovanja te pokazatelja uspješnosti odnosno ishoda nacionalnog programa trajne izobrazbe knjižničara. Institucionalizacija neformalnog programa stalnog stručnog usavršavanja knjižničara primjer je dobre prakse centraliziranog upravljanja neformalnim programima izobrazbe, sustavnog praćenja potreba te lakše operacionalizacije tendencija razvoja na razini svih vrsta knjižnica. Temeljem rezultata projekta Cjeloživotno učenje knjižničara: ishodi učenja i fleksibilnost nastojala se pružiti teorijska podloga za pozicioniranje i važnost svih subjekata u procesu cjeloživotnog učenja knjižničara u izmijenjenoj okolini. Analiza postignuća svakako bi treba biti poticaj za učvršćivanje pozicije institucionaliziranog programa neformalnog obrazovanja knjižničara kao jednog od ključnih subjekata u provođenju cjeloživotnog učenja te njegov daljnji razvoj u odnosu na potrebe profesionalne zajednice.

D. Machala
dmachala@nsk.hr