Intervju s prof. dr. sc. Aleksandrom Horvat, prvom urednicom HBD Novosti

1. Poštovana profesorice, kao prva glavna urednica tadašnjih HBD Novosti, možete li nam reći kako je došlo do pokretanja ovog glasila i koje su prilike dovele do toga?
Sad me, naravno, podsjećate na devedesete godine, koje su za naše Društvo, ali i za mnoga druga knjižničarska društva u Europi bile godine velikih promjena. Bila sam predsjednica Društva od 1992. do 1994., i u tom svojstvu pozivana da sudjelujem na brojnim knjižničarskim skupovima u Europi. Morala sam tada predstavljati Društvo stranim kolegama, a od njih sam čula kako djeluju knjižničarske udruge u drugim zemljama. Na adresu društva stizali su tih godina i brojni dopisi (internet još nije bio svakodnevica) s različitim upitima o članstvu, ustroju Društva i sl. Otkrila sam da mnogo posve običnih podataka, koji bi trebali biti poznati, nisu dostupni. U to se vrijeme, dijelom i zbog ratnih okolnosti, nije na primjer znao točan broj članova. Neki članovi nisu više plaćali članarinu, iako se nisu formalno povukli iz Društva. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, iako kvartalnik, izlazio je u to vrijeme kao godišnjak pa se u njemu nisu mogle objaviti najave skupova ili tekuće obavijesti o radu Društva, koje bi članove upoznale sa zbivanjima. Bilo je očito da Društvo mora naći način da brže i djelotvornije komunicira sa članovima.

I tako smo u tadašnjem Izvršnom odboru Društva odlučili pokrenuti Novosti. Prvi je broj objavljen u ožujku 1994., dakle, prije točno 17 godina. U uvodniku sam napisala da želimo da rad Društva bude transparentan te da želimo širiti obavijesti o tome što se događa u različitim knjižničarskim društvima u zemlji i u onima u svijetu, a da nam je krajnji cilj da Društvo postane prepoznatljivo u zajednici. Zamolili smo članove da šalju izvještaje o zbivanjima u knjižnicama u njihovom kraju i da reagiraju na pojedine priloge iznošenjem osobnih stavova i mišljenja. Za povijest našega Društva možda bi vrijedilo digitalizirati te prve brojeve i učiniti ih pristupačnijima današnjem članstvu. Naime, iz njih se dade iščitati da smo pri pokretanju Novosti bili sučeljeni s preprekama od kojih se neke danas čine nevjerojatnima. Doista mislim da smo u tim devedesetim godinama prelazili, a da to, naravno, nismo znali iz jednog načina života u posve drugačiji.

Dopustite mi da iskoristim priliku koju ste mi dali i da zahvalim kolegicama s kojima sam tada pokrenula Novosti na podršci i povjerenju. Žaneta Baršić-Schneider, Ljerka Lušičić, Zdenka Sviben, Daniela Živković, a nešto kasnije i nova predsjednica Društva Dubravka Kunštek, prihvatile su Novosti, pisale priloge i vjerovale u njihovu važnost. Dobri duh Novosti, koji je na sebe samozatajno preuzeo velik dio uredničkog, lektorskog i korektorskog posla, bila je Tanja Nebesny. S nostalgijom se sjećam naših užarenih razgovora o pojedinim prilozima i naše tadašnje suradnje. Od Tanje nisam učila samo o uredničkom poslu, nego i o bibliotekarstvu, kao što sam o njemu saznavala i iz priloga kolegica i kolega koji su stizali iz pojedinih knjižničarskih društava i knjižnica iz cijele Hrvatske.

2. Koje su bile glavne borbe našeg stručnog Društva u tome vremenu s obzirom da je infrastruktura bila neznatna (prostori, djelatnici…)? Jedno su vrijeme prostori Društva bili i na Filozofskom fakultetu. Možete li nam ukratko opisati kako je Društvo poslovalo tijekom tih godina?
Društvo nije imalo prostor pa smo se najprije obratili upravi NSK-a s molbom da nam dodijeli neku prostoriju. Tadašnji ravnatelj NSK nije nam mogao pomoći, tvrdio je da u staroj zgradi Knjižnice nema slobodnog prostora. Prostor u gradu nismo mogli iznajmiti, jer za to nismo imali novca. U međuvremenu je Društvu dodijeljena poslovna tajnica, koja je trebala negdje raditi. Kolegica Antonija Kukuljica, knjižničarka, koja je početkom rata morala napustiti Vukovar u poznatim okolnostima, pristala je biti poslovnom tajnicom. Odlučila sam smjestiti je u sobu koju je koristila Katedra za bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu. Bila je to prostorija od 6 m2, u kojoj je bio i moj stol, ali bilo je to jedino rješenje.

Inače glavnina poslova oko Novosti sastojala se u prepisivanju i dotjerivanju priloga, koje su članovi slali faksom ili poštom. Unosila sam ih u neki prirednik teksta, mislim da je to najprije bio WordPerfect, a kasnije Word. Neki su kolege slali i tekst na disketi, vrlo često u nekom formatu koji bih opet morala konvertirati. Distribucija je bila poseban problem. Tadašnji blagajnik Društva smatrao je da si ne možemo priuštiti plaćanje poštarine pa je čekao da kolege iz regionalnih društava dođu po nekom poslu u Zagreb i onda ih zadužio da na povratku ponesu i potreban broj sveščića Novosti za članove Društva. Znali smo da su Novosti dospjele u lokalnu knjižnicu, ali nikad nismo znali kad će doista biti raspačane, jer su ponekad ostale čekati na nečijem stolu. Među članovima je čak kružila prijateljska igra riječima – naslov se lako mogao preinačiti u svoj rimovani parnjak - Novosti bi tako postajale Starosti. Ipak – bile su percipirane kao novost u radu Društva, a to je bilo važno.

3. Kakva je bila percepcija čitatelja, tj. odjek među članovima Društva? Naime, tada još uvijek nisu postojale mrežne stranice Društva i HBD Novosti su bile glavni izvor informacija o radu Društva.
Uoči izlaženja prvoga broja bojala sam sam se da neće biti odaziva u regionalnim društvima. Ali odaziv je bio posve dobar, kolege su htjeli pisati o zbivanjima u svojem društvu i knjižnici i slali su priloge. Na neke su priloge čak slali i demantije odnosno vlastito viđenje događaja; uredništvo je bilo jednoglasno u odluci da reagiranja te vrste objavimo u cijelosti. Kad bih posjetila koju knjižnicu izvan Zagreba, kolege su mi govorili o Novostima. Jednom riječi, mislim da je bilo sazrelo vrijeme da struka pokrene tu vrstu glasila.

4. Prva velika promjena dogodila se u 12. broju, naime tada je glasnik preimenovan iz HBD Novosti u HKD Novosti. Zbog čega je došlo do promjene naslova?
Kad je 1998. Društvo promijenilo ime u Hrvatsko knjižničarsko društvo i kad je usvojen novi Statut, bilo je prirodno i da Novosti promijene svoj naslov. U novom su Statutu Društva izrijekom spomenute kao jedno od stručnih glasila Društva, čime je i formalno potvrđeno da je Društvu trebalo takvo glasilo.

5. Druga velika promjena dogodila se početkom 2000. godine otkada su HKD Novosti objavljivane i na mreži, no i dalje je tiskano izdanje bilo prisutno. Od 2008. godine tiskane Novosti više ne postoje, izlaze samo u elektroničkom obliku. Mrežne stranice Društva su također aktivne i na njima se mogu pronaći mnoge informacije o aktivnostima samog Društva koje su prije izlazile u Novostima. U zadnje vrijeme, Novosti su postale primarno mjesto promocije programa pojedinih knjižnica i održanih skupova. Po Vašem mišljenju, gdje vidite budućnost HKD Novosti?
Da, web je promijenio način pružanja i primanja informacija pa je primarnu ulogu Novosti, da obavještava članstvo o odlukama uprave i radu Društva, preuzela mrežna stranica Društva. I regionalna društva i knjižnice imaju svoje stranice na kojima se može pratiti njihova djelatnost. No ostaje potreba za publikacijom iz koje se može više saznati o tekućim zbivanjima i strateškim odlukama Društva i njegovih tijela pa kao uzor može poslužiti CILIP-ov Update ili EBLIDA-ine Novosti. Čini mi se također da su Novosti idealno glasilo za objavljivanje stavova Društva o važnim pitanjima: od slobodnog pristupa informacijama, zaštite autorskih prava i opsežne digitalizacije do školovanja i stalnog stručnog usavršavanja. Rad pojedinih Društvenih tijela iz kojega se oblikuju službeni stavovi Društva o pojedinim stručnim pitanjima često nije dovoljno vidljiv, a Novosti bi bile dobro mjesto za njihovo objavljivanje.

Razgovarala D. Mučnjak
dmucnjak@ffzg.hr