Novosti iz IFLA/CLM-a i EBLIDA/EGIL-a: Autorsko pravo i opsežna digitalizacija
Göteborg, Švedska, 10.-15. kolovoza 2010.

U posljednjih se desetak godina na međunarodnoj razini, a posebno u Europskoj Uniji, mnogo pažnje posvećuje opsežnoj digitalizaciji građe iz knjižnica, arhiva i drugih ustanova u kulturi. Dokumenti o digitalizaciji brojni su, no za ovu je priliku možda najbolje podsjetiti na najranije: Akcijski plan o e-Europi iz 2000. godine kojim se digitalizacija najavljuje i Lundska načela iz 2001. u kojima se prvi put identificiraju autorska prava kao moguća prepreka digitalizaciji i ističe potreba usklađivanja različitih interesa svih dionika. Dionici su, dakako, autori, ali i izvođači, nakladnici, proizvođači baza podataka, proizvođači fonograma i filmova, jer svi oni mogu imati određena prava na djelima koja su stvorili ili proizveli. I u novijim se dokumentima, poput onoga o kulturnoj baštini iz 2007. godine (Cultural heritage: Information Society technologies), Europska Unija nastavlja baviti autorskim pravima, a osobito se žustra rasprava vodi o problemima s kojima se susreću ustanove koje žele digitalizirati opsežnu građu, a ne mogu lako ni brzo utvrditi ili pronaći nositelje prava, kako bi dobile ili otkupile dopuštenje za digitalizaciju. Ironično je zapravo da suvremene knjižnice, koje su tako suvereno vladale bibliografskim podacima i koje su izgradile moćne i opsežne kataloge koji pružaju uvid u ogromno zabilježeno ljudsko znanje, danas ostaju bespomoćne kad treba utvrditi jednostavne podatke o autorima, ali upravo one koje nikad prije nisu prikupljale, jer im nisu ni trebali.

Identificiranje autora, a posebno traganje za nositeljima prava, zahtijeva vrijeme i rad, što znači da predstavlja i poseban trošak koji treba pridodati ionako visokim troškovima digitalizacije. Na međunarodnoj se razini različite skupine stručnjaka bave pronalaženjem mogućih rješenja koja bi opsežnu digitalizaciju učinila lakše provedivom. Kao članica dviju takvih skupina, IFLA-inog Odbora za autorsko pravo i druga pravna pitanja (CLM) i EBLIDA-ine Stručne skupine za informacijsko zakonodavstvo (EGIL), imala sam nedavno priliku prisustvovati sastancima na kojima članovi koji dolaze iz različitih zemalja razmjenjuju iskustva i znanje i oblikuju stavove o pojedinim pitanjima, koji se onda prosljeđuju na daljnju prosudbu tijelu koje je skupinu osnovalo. Sastanak CLM-a održan je tijekom Svjetskog kongresa knjižničara u kolovozu ove godine u Göteborgu, a EGIL-a početkom rujna u Kopenhagenu. Na oba se sastanka govorilo o čitavom nizu trenutačno otvorenih pitanja vezanih uz knjižnice i autorsko pravo pa i o djelima kojima se ne može utvrditi ili locirati autor. Upravo se na sastanku EGIL-a mogla čuti i pomalo heretička, ali svakako potpuno točna tvrdnja, da pojam djela-siročeta (orphan work) uopće ne pripada ni području knjižničarstva ni pravu (taj se izraz, na primjer, ne može naći u nacionalnim zakonima o autorskom pravu), a da baš na tom pojmu počiva digitalizacija. Čulo se i da bi možda bilo bolje govoriti o rasprodanim djelima (out-of-print works). Dakako, ti pojmovi nisu identični i malo je vjerojatno da bi pojam djela- siročeta tako lako mogao biti nadomješten drugim. Inače mišljenja o tome kako riješiti probleme koje izaziva ta vrsta djela pri digitalizaciji u knjižničarskim su krugovima podijeljena. Dok kolege iz SAD-a drže da su knjižničari odgovorni za utvrđivanje autora i pronalaženje potrebnih podataka o njima, europski su knjižničari mišljenja da se knjižnicama ne bi smjelo nametati opsežno i često dugotrajno istraživanje te da taj posao trebaju obaviti udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Na sastanku CLM-a rečeno je da bi za djela-siročad trebalo uvesti posebnu iznimku od zaštite autorskim pravom, ali bi se, kako ističu europski kolege, stvar mogla riješiti i drugačije, npr. proširenim kolektivnim licencijama, kakve imaju skandinavske zemlje. Čulo se, međutim i upozorenje da udruge za kolektivno ostvarivanje prava zapravo nemaju mandat za izdavanje kolektivnih licencija, nego bi te licencije trebalo izdavati neko državno tijelo. Postoji i mogućnost da knjižnice objave popis naslova koje žele digitalizirati i pozovu nositelje prava da se jave, kako bi ih mogle obeštetiti. Tako već neke velike knjižnice u Europi i postupaju. Primjereno traganje za autorima (diligent search), o kojemu govore dokumenti Europske Unije, posebno je mukotrpno kad se žele digitalizirati radijski arhivi ili novine. Iako naše knjižnice uglavnom izbjegavaju digitalizirati zaštićena djela, dugoročno je to sigurno teško održiva politika pa je krajnji čas da se u našim knjižničarskim krugovima otvori rasprava o mogućim rješenjima koja će omogućiti opsežnu digitalizaciju zaštićene građe.

Na sastanku CLM-a prezentirana je i radna verzija nacrta Ugovora o iznimkama i ograničenjima za knjižnice i arhive, koja će biti razmotrena na sjednici WIPO/SCCR-a u studenome ove godine. Hoće li WIPO biti sklon usvajanju posebne iznimke za knjižnice i slične ustanove, ne može se ovaj čas predvidjeti, no treba upozoriti da se već čulo i mišljenje kako ne bi trebalo dopustiti iznimku "za jednu vrstu ustanova". Reakcija te vrste, po mom mišljenju, pokazuje posvemašnje nerazumijevanje zadaće zbog koje su knjižnice osnovane i njihove uloge u društvu.

Pokrenuto je zanimljivo pitanje korištenja e-knjiga, osobito u narodnim knjižnicama, koje teško s nakladnicima mogu dogovoriti licencije za korištenje, a kad ih i dobiju, ne smiju ih višestruko koristiti. E-knjiga nije materijalni predmet pa se ne može ni posuđivati, niti se na nju odnosi Direktiva o pravu iznajmljivanja i pravu javne posudbe, koja knjižnicama pruža zakonsko uporište za rad. O posudbi elektroničke građe ne kažu ništa ni nacionalni zakoni. Po isteku licencije prestaje biti pristupačna korisnicima. Što se događa nakon isteka licencije, ne samo s e-knjigama nego i s drugom građom, posebno je pitanje koje muči knjižničare već dulje vrijeme. Odgovor na to pitanje vrlo je važan, jer su današnje knjižnice ipak utemeljene na posudbi, a ako se digitalna građa ne može posuđivati, doista se može dovesti u pitanje i smisao postojanja knjižnica.

A. Horvat
ahorvat@ffzg.hr