Otpis ili Do kada ćemo ovako?

Uvodnik prošloga broja HKD Novosti govorio je o aktualnim problemima nabave u vrijeme recesije. Problem je to koji muči brojne knjižničare, posebno školske kojima su ukinuta i dosadašnja minimalna sredstva. Statistički podaci neumoljivo govore o posljedicama nabave za nula kuna i sigurno će o ovom problemu biti još govora u stručnoj knjižničarskoj javnosti.

U ovom Uvodniku bit će riječ o potpuno suprotnom problemu, ili možda ipak povezanom: kamo s knjigama kad su pretrpana spremišta i police?! Što s knjigama u situaciji kad ih ima i nedovoljno i previše?! Ono što povezuje i jedan i drugi problem jest činjenica da pripadaju važnom segmentu knjižničarstva koji se odnosi na politiku izgradnje fonda.

Na skupštini Društva knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja, održanoj u Grubišnom Polju 7. svibnja 2010., kolegica Dijana Sabolović- Krajina održala je zanimljivo predavanje o knjižnicama jugozapadne Njemačke. Tom prigodom prenijela je inozemna iskustva vezana uz otpise građe koja su potpuno drugačija od naših.

Tema o pretrpanosti naših knjižnica uglavnom zastarjelom i neaktualnom građom rijetko je tema o kojoj se govori i piše u našem knjižničarstvu. Iznimno je malo radova koji će iscrpno obraditi ovu temu, uglavnom je to neatraktivna tema u odnosu na teme poput digitalizacije, informacijske pismenosti i sl. Pretražujući stare brojeve Vjesnika bibliotekara Hrvatske, naišla sam na odličan članak uvaženoga kolege Branka Hanža. Iako objavljen davne 1968., ovaj članak aktualan je i danas.

O aktualnosti govore i neka ispitivanja koja su pokazala da se korisnički zahtjevi odnose na svega 40% knjižničnoga fonda. Dakle, veći dio fonda naših knjižnica čini tzv. pasivni fond koji bi slobodno mogao biti otpisan ili smješten u spremišta ili depozitarne knjižnice (o kojima se također premalo govori) bez posljedica na kvalitetu usluga i zadovoljstvo korisnika. Dio knjižničnih programa ima aplikaciju kojom možete utvrditi popis knjiga koje nisu bile posuđene u određenom vremenskom razdoblju. Pokušajte provjeriti točnost istraživanja u svojoj knjižnici!

Problem prevelikoga broja knjiga koje nisu u upotrebi i koje sve više popunjavaju police i spremišta vezan je za sve vrste knjižnica, a ponajviše uz narodne (javne) i sveučilišne knjižnice. Građa koja se ne koristi opterećuje fond i zbog nje i djelatnici i korisnici utroše više vremena u traženju željene građe.

Pročišćavanje knjižničnoga fonda u našim se knjižnicama provodi uglavnom kada je fond dosegao gornju granicu rasta, a zaboravlja se da je ono u stvari vezano uz osmišljenu politiku izgradnje fonda.

Ova tema problematizira, prije svega, pitanje zakonskih odredbi o otpisima u knjižnicama i praksi pročišćavanja fonda. Po sadašnjem važećem zakonu, dopušteni otpis građe za zastarjelu građu je svega do 2% godišnje. Svakako je to premalo za situaciju u kojoj je drastično povećana tiskarska i nakladnička djelatnost. Znanstvene spoznaje u brojnim područjima, prije svega informatike i medicine, svakodnevno se mijenjaju. Pojava elektroničkih knjiga nije smanjila broj tiskanih knjiga. U području čitanja iz razonode, čitateljskih navika također se mijenja situacija i čitaju se većim dijelom novi naslovi, najtraženiji naslovi s top-ljestvica. Pročitati najnoviji naslov stvar je prestiža o čemu svjedoči najčešći upit u našim narodnim (javnim) knjižnicama: „Što imate novo?“

Unatoč tim pokazateljima, čini mi se da se u našim knjižnicama knjige otpisuju i u manjem postotku od dopuštenoga. Puno je lakše odlučiti koju knjigu nabaviti nego odlučiti što otpisati. Nadalje, još uvijek se kvaliteta knjižnice mjeri po kvantitativnim pokazateljima, prije svega po broju knjiga. Smanjenjem opsega fonda umanjuje se vrijednost knjižnice. Što bi tek rekli osnivači da im se spomene smanjenje fonda? Poimanje svake knjige kao svetinje, duhovne vrijednosti, dominantno je na ovim našim područjima, iako je paradoks našega suvremenog knjižničarstva da se, s jedne strane, teško i s mukom otpisuju nepotrebne knjige, dok se, s druge strane, nedovoljno čuvaju knjige koje možemo svrstati u kulturno dobro.

Dakle, nekoliko je pitanja koja bi svakako trebalo aktualizirati u našoj knjižničarskoj teoriji i praksi: treba li mijenjati zakonske propise o otpisima građe? Trebaju li nam depozitarne knjižnice? Kako postupati s tzv. „pasivnim fondom“? Zašto se pročišćavanje fonda provodi tek kad su police prepune?