Europski oblak za otvorenu znanost

Informacijski centar za ekonomiju iz Leibniza ovogodišnju je konferenciju o otvorenoj znanosti posvetio uspostavi Europskog oblaka za otvorenu znanost (European Open Science Cloud-EOSC). Konferencija je održana 19. i 20. ožujka u Berlinu za tristotinjak sudionika. Konferencije o otvorenoj znanosti održavaju se od 2014. godine, a dosad su se bavile otvorenim podatcima, njihovom dostupnosti i načinima na koji se znanstvenici u pojedinim disciplinama koriste alatima kojima pristupaju podatcima.

Otvorena znanost često se poistovjećuje s otvorenim pristupom znanstvenim radovima, ali sama je tema mnogo šira i obuhvaća sve aspekte znanstvenog istraživanja od koncipiranja i izvođenja istraživanja do objavljivanja i diseminacije rezultata. Podjednaku ulogu u njezinoj realizaciji imaju svi sudionici, a uz znanstvenike to su i nakladnici, proizvođači softvera i pružatelji infrastrukturnih usluga, kao i organizacije koje financiraju znanost. Smatra se stoga da treba izgraditi takav sustav praćenja znanosti u koji će biti uključeni svi sudionici, a koji će ujedno biti dostupan, pouzdan, brz i siguran.

U Europskoj uniji, koja je nedavno odlučila da znanstveno-istraživački rezultati projekata financiranih javnim sredstvima trebaju biti dostupni javnosti, želi se protegnuti načelo otvorenosti na cijeli istraživački krug pa se tako govori o otvorenim istraživačkim podatcima, otvorenoj znanstvenoj suradnji, otvorenom softveru, metodologiji, sučeljima, recenzijama, pa onda i o otvorenim znanstvenim knjigama pod čim se, naravno, podrazumijeva otvoreni pristup sadržajima objavljenim u obliku znanstvenih monografija. Otvorenosti svih aspekata znanstvenog rada treba, dakako, prilagoditi i današnji način znanstvenog istraživanja, što najavljuje i niz promjena, ne samo onih tehničke naravi već i kulturnih i obrazovnih.  Pod promjenama u kulturi misli se na promjene u načinu mišljenja znanstvenika, dok promjene u obrazovanju naznačuju da znanstvenici trebaju usvojiti nove vještine. Obje će vrste promjena vjerojatno izazvati nelagodu među znanstvenicima, osobito onima koji su već stekli reputaciju. Čulo se zato na konferenciji i vrlo izravno mišljenje da promjenu ponašanja znanstvenih istraživača treba potaknuti odgovarajućim motiviranjem, što znači financiranjem njihova rada ili pružanjem prilike za napredovanje.  U protivnom, upozoreno je, ništa se neće dogoditi, kao što se ništa nije dogodilo nakon usvajanja Budimpeštanske izjave o otvorenom pristupu s početka ovoga stoljeća.

Čini se također da su financijeri spremni platiti uvođenje Europskog oblaka za otvorenu znanost (European Open Science Cloud - EOSC) kojemu je zato bio posvećen dobar dio ovogodišnje konferencije. Planira ga se uvesti u razdoblju 2018.-2020, a cilj mu je uspostaviti ekosustav istraživačkih podataka u Europi, koji bi omogućio intenzivno korištenje podataka i osnažio interdisciplinarna istraživanja. Otvoreni i integrirani pristup istraživačkim podatcima danas još nije moguć, a prepreke su tehničke, društvene i znanstvene naravi. EOSC bi morao omogućiti istraživanja koja se danas još ne mogu djelotvorno provesti, jer primjerice, znanstvenici nemaju lokalne resurse, posebno ne u opsegu koji im je potreban, nemaju dovoljno dostupnih izvora, jer su oni skriveni, nepristupačni ili neusklađeni s drugim podatcima ili softverom, ili je pak potrebno istraživanje protegnuti na više disciplina da bi se dobio nov uvid u područje, a to je također otežano. U pokusnom programu EOSC uspostavljeno je petnaest znanstvenih pokazatelja (science demonstrators) u različitim znanstvenim područjima koji ukazuju na prepreke. Najprije treba utvrditi kako se tehnički sustavi i usluge koriste u pojedinoj znanstvenoj zajednici i kako  se podatci mogu učiniti dostupnima. Tehnički sustavi i usluge mogu biti ograničeni na samo neke zajednice ili ih se teško može nabaviti ili se njima koristiti, mogu imati nestandardizirane mehanizme pristupa i izvođenja operacija, ponekad čak nije jasno koliko im se može vjerovati. Podatci, pak, mogu biti sakriveni, teško pronalazivi, nedostupni, ili ih se teško može tumačiti i ponovno njima koristiti. Zato se već dulje vrijeme govori o tzv. FAIR podatcima (FAIR je akronim od findability, accessibility, interoperability i reusability), koji su normirani tako da se mogu naći, da im se može pristupiti, da su interoperabilni i da se mogu ponovno koristiti. U znanstvenim se zajednicama često ne razumije važnost čuvanja istraživačkih podataka i njihova daljnja korištenja. Propisane ili uobičajene organizacijske procedure i ponašanje znanstvenika ubrajaju se u društvene i kulturne prepreke otvorenoj znanosti. Primjerice, znanstvene organizacije različito upravljaju podatcima, razlikuju se u načinu na koji objavljuju radove i u ograničenjima koja utvrđuju za njihovo korištenje. Financijeri znanstvenih istraživanja imaju, pak, vlastite propise i uvjete koje postavljaju znanstvenicima, dobiveni se znanstveni podatci čuvaju na različite načine, odnos prema privatnosti razlikuje se od organizacije do organizacije, a različite su i etičke norme koje se primjenjuju. Harmonizacija postupaka i politika koje se sad primjenjuju preduvjet je za daljnje otvaranje znanosti. Očekuje se da će u budućnosti znanstvenici morati usvojiti i primjenjivati barem okvirno isti skup istraživačkih vještina, što bi konačno trebalo olakšati i vrednovanje samih istraživanja.

Dakako, zastupnici otvorenog pristupa smatraju da bi sve znanstvene publikacije trebale biti slobodna djela pa se tako na konferenciji moglo čuti i da treba izravno razgovarati s nakladnicima znanstvenih radova o potrebnim promjenama.

Od sveučilišta kao većih znanstvenih organizacija očekuje se ulazak u otvorenu suradnju s drugim sveučilištima na zajedničkim projektima, ali i izrada strategija za poslovanje s podatcima i upravljanje njima. Treba, na primjer, odlučiti tko je autor podataka prikupljenih istraživanjem, jer o tome danas ne postoji jedinstveni stav. Za znanstvena područja poput psihologije, u kojima je repliciranje na rezultate istraživanja otežano, trebalo bi prije same izrade i objavljivanja rada uvesti obvezu objave članka o tome kako će se provesti istraživanje.

Pojedini su sudionici konferencije prikazali sadašnji čas u razvitku otvorene znanosti u svojoj zemlji. Tako su, na primjer, finski kolege prikazali otvoreni repozitorij nazvan Theseus, koji je izrađen kao platforma za otvoreno nakladništvo. Theseus u koji je danas položeno 150.000 jedinica prvenstveno je namijenjen čuvanju doktorata i drugih ocjenskih, ali i znanstvenih radova, a u njegovu održavanju tehnički pomaže finska nacionalna knjižnica. Očekuje se da će do 2020. svi radovi nastali na finskim sveučilištima ući u repozitorij. Ipak, istraživački podatci još se ne čuvaju.

Da je jezik još uvijek velika prepreka otvorenoj znanosti, potvrdila je predavačica koja je govorila o mogućnostima suradnje između (svjetskog) sjevera i juga. Na primjeru jedne platforme za afričke časopise koja prihvaća radove na bilo kojem od afričkih jezika, a ima ih oko 2000, pokazala je da je različitost jezika poželjna, ali je istaknula da je za takvu platformu ipak potreban i zajednički jezik za povezivanje.  

Konferenciju je pratila izložba pod naslovom Kako digitalizacija mijenja znanost gdje su prikazane nove vrste publikacija i pružen uvid u digitalnu infrastrukturu koja se uspostavlja u Njemačkoj kako bi znanstvenici imali pristup pohranjenim, a danas još nedostupnim istraživačkim podatcima.

Najavljene promjene svakako će unijeti dosta uzbuđenja u znanstvenu zajednicu; tek će se vidjeti kako će se pojedinim promjenama prilagoditi nakladnici znanstvene literature, proizvođači tehničke podrške, financijeri i, naravno, sami znanstvenici. O knjižničarima nije bilo mnogo riječi, iako ih je među sudionicima konferencije bio velik broj. Za njih se valjda zna da su majstori prilagodbe!

Aleksandra Horvat