Godine 2005. bili smo već 5 godina u 21. stoljeću i, kako i dolikuje suvremenosti, gotovo svi smo informatizirali naše školske knjižnice. Bio je to dosta dug posao, ali veliko olakšanje, brzina, jednostavnost…za budućnost. Danas je ta budućnost najnormalnija sadašnjost i bilo bi mi nezamislivo vratiti se na stari način posudbe, izradu klasičnog kataloga, pretraživanje, ili održavanje predavanja bez PP prezentacije. Google, Skype, Facebook…..olakšavaju ljudima život (naravno, pod pretpostavkom da se ova dostignuća ne zloupotrebljavaju), spajaju udaljene obitelji i prijatelje, informaciju pronađemo u nekoliko klikova jer tko danas nema pametni telefon ili tablet. Naše učenike moramo osposobiti da budu ne samo informatički, nego i informacijski pismeni. Informacijska pismenost polazište je cjeloživotnog učenja, a što će biti od njihovih budućih karijera ako ne budu znali proširivati, obnavljati i nadograđivati znanja i vještine stečene obaveznim školovanjem? Naša škola i mi knjižničari trebali bismo se pobrinuti za to. I većina se brine.

Ali, „Bog je stvorio pjesnike da preporodi čovječanstvo“, kaže poslovica, pa je moja knjižničarska misija da otvorim srca svojih učenika za primanje lijepe književne riječi bili oni jednoga dana liječnici, kuhari, IT stručnjaci ili učitelji. Jer onaj tko čita, širi vidike i spoznaje, postaje bolji, nauči razmišljati, maštati i kreativno se izražavati, razvijati razumijevanje za različitosti… Književna riječ ključ je koji otvara srca i stvara najmaštovitija djela.“Čista se zlata rđa ne hvata“ kaže još jedna poslovica, tako i književna, pjesnička riječ može samo obasjati, razgaliti sumorno srce.

Zato se u našoj knjižnici, već tradicionalno, treću godinu, održavaju večeri poezije (uz čaj i kolačiće) na kojima stihove govore učenici, učiteljice i roditelji. To malo društvance s radošću iščekuje naša druženja u knjižnici i sve se više širi. Kako je samo bila uzbuđena mama koja je snimila učiteljicu dok recitira Pipu Drage Gervaisa da bi kod kuće što bolje uvježbala istarsku čakavštinu. Ili tata koji je kćerki koja recitira donio cvijeće. Ta gesta pokazala mi je koliko tata voli svoje dijete, a zajednički trud svih nas doživljava kao svečanost. Mame samoinicijativno peku kolače, zdušno biraju pjesme i recitiraju, a uspjeli smo pridobiti i nekoliko očeva. Uz stihove i izvedbe klasične glazbe naših učenika glazbenika svi uživamo u ovakvim svečanostima poetske riječi i glazbe.

Digitalne kompetencije ipak će razviti većina učenika, jer to je neminovno ako žele bilo kakvu karijeru, a ako i dva posto mojih recitatora i dalje u životu bude čitalo poeziju, to je dostignuće.

Pokušavam zamisliti školsku knjižnicu za 20 godina (ako uopće bude postojala). Što ako tada više ne bude ni jedne pjesničke duše, zalutale među robote, koja će s učenicima čitati poeziju?

Večeri poezije održane u našoj knjižnici:

25. 3. 2015. – Poziv na čaj (večer ljubavne poezije).

25. 10. 2016. - Večer poezije povodom Mjeseca školskih knjižnica i Mjeseca hrvatske knjige (čitali smo najdraže pjesme).

G.Vitez: Zekin san (Ana, 2.r.)

Cesarić: Proljeće koje nije moje (mama Danijela)   

Jakševac: Jen tiček (mama Romana)        

Balada iz predgrađa (Antonija, 8.r.)

Gabriela  Maša Ania

16.2.2017. „Taj san u slapu da bi mogo sjati I moja kaplja pomaže ga tkati.“ - Večer poezije posvećeno 115.obljetnici rođenja Dobriše Cesarića.

Leonarda(4.r.): Jesen

Mateo(4.r.):Tišina

Iva (8.r.): Željeznicom

Nikola (8.r.):Skrivena bol

28.11.2017. - Večer poezije: Pjesnici ulica Španskog (Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, Drago Gervais, Josip Pupačić).

D.Cesarić:Naranča

D.Gervais:Tri nonice (uč.3.e)

D.Cesarić:Slap (Alisa,4.e)

Pupačić:Povratak u djetinjstvo (mama Nikolina)

Cesarić:U suton (mama Lidija)     

Pupačić:Ima zlatna rijeka… (mama Ana)