Lutkarska šumska čarolija kroz artterapijsku igru
primjeri dobre prakse

Tijekom prošlogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige u korelaciji sa školskim defektolozima Marijanom Jackson i  Majom Mačković te profesoricom Glazbene kulture Nedom Perdijom odučila sam, kao školska knjižničarka, pokrenuti jedan sinergijski projekt iz područja knjižnično-informacijske pismenosti s učenicima iz Posebno odgojno-obrazovnih skupina (POOS-a).

Ciljevi su nam bili višestruki: 

• senzibilizirati djecu kao čitatelje za kulturan i zdrav odnos prema knjizi (knjiga se čuva, ne baca se, ne šara se po njoj, ne pije se sok, kakao i sl. dok se čita,...)
• na odgojnoj i psihosocijalnoj razini htjeli smo ih potaknuti na izražavanje emocija te na memoriranje i sortiranje sadržaja, kako bi pomoću svojih receptora stvarali vlastitu percepciju sadržaja. U tu svrhu bili su uključeni i glazbeni instrumenti (Orfov instrumentarij) – drvene udaraljke, jer je drvo topao taktilni materijal
• i konačno, krajnji cilj bio nam je osigurati ugodnu atmosferu u njihovom međusobnom druženju

U našoj školi dvije su grupe učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama: grupa nižih i grupa viših razreda. To su učenici s poteškoćama u razvoju i bitno smanjenim intelektualnim sposobnostima te stoga ne mogu pohađati redovitu nastavu; uključeni su u svoje matične razrede jedino u odgojnim predmetima (likovna i glazbena kultura te vjeronauk). Raspon njihovih dijagnoza kreće se od  genetičkih poremećaja do psihičkih problema i autizma).

Prema dr. Anne Steen Moller, svjetskog eksperta muzikoterapije, pet je referentnih paradigmi u sudjelovanju i usvajanju sadržaja osoba s teškim razvojnim poteškoćama.

1. Potrebno je imati minimalna očekivanja od djece, bez obzira na dob.
2. Psihosocijalni kontekst – jedan drugoga međusobno potiču, ali nisu svjesni da si međusobno pomažu. Ovdje je bitna uloga mentora kao kanalizatora i terapeuta.
3. Prema potrebi produljuje se vrijeme sudjelovanja u aktivnostima.
4. Potrebno je uspostaviti dijalog koristeći jednostavne ili najviše jednostavne proširene rečenice.

Projekt smo osmislile kao artterapijsku igru satkanu od elemenata biblioterapije, muzikoterapije i dramske terapije u nekoliko tjednih susreta. Dramska terapija ne služi, kako se obično smatra, razvijanju dramske darovitosti i umjetnosti, već prije svega u terapijske svrhe. 

U knjižnici ih je svaki put na projekcijskom platnu dočekala slika sesvetske šume kako bi potakla njihovu vizualnu percepciju okoliša u kojem žive sove, likovi iz priče. To su sović Luka koji čuva našu školsku knjižnicu i živi u kućici od lišća iznad vrata naše knjižnice. U nedalekoj šumi živi i sović Hugo, Lukin prijatelj, sa svojim sovicama Ružicom i Pikicom. Zatim su poslušali pojedostavljeno ispričanu priču iz moje autorske slikovnice Sović Hugo u knjigogradu iz koje su naučili kako se čuvaju knjige.

U sljedećem susretu dobili su ginjol lutke, sovice, koje su sami odabrali, prema vlastitom izboru. Lutke su kreirane od mekanih materijala, tako da i taktilnom recepcijom djeluju na njihove percepcije i emocije. Nakon početnog glazbenog terapijskog moderiranja interakcije, međusobnog plesa i grljenja lutkama, pojedinci koji to mogu spontano su počeli stvarati nove situacijske igre; npr. Marko danas ima rođendan i sovice su mu došle čestitati. Našli su se tu i bomboni,... kratko smo proslavili rođendan i u šumskom društvu.

U ovih nekoliko glazbeno-scenskih sličica osmislili smo mali, psihosocijalni i kognitivni (spoznajni) trening kontrole raspoloženja i društvene interakcije, te razvijali nove, međusobne empatije. Dotakli smo i njihove mnemoničke sposobnosti – načine na koje pamte i strukturiraju pojmove i situacije jer kod te skupine djece jezik i govor su također problematični i stalno ih je potrebno usmjeravati te poticati da verbaliziraju svoje percepcije.

U svojem moderiranju njihovih kreativnih sličica imali smo na umu da oni imaju senzornu svjesnost, ali i komunikacijske poteškoće, što im otežava socijalno ponašanje. Rukovodili smo se postulatima Abrahama Maslowa, začetnika humanističke psihologije i humanističke teorije ličnosti. Praktično, to je značilo sljedeće:

• sjedili smo svi zajedno oko stola kako bismo svi bili jednaki
• nakon nekog vremena stali smo u krug i nastavili igru. Između nas više nije bio stol kao prepreka pa su se naše lutke mogle spontano grliti.
• predstavljali smo se imenom, tako da je svaka lutka postajala naše drugo ja i time su percipirali da je svatko od njih bitan i da mi svi vidimo da je svatko od njih bitan.

Tako je svaka sovica dobila priliku za samoaktualizaciju ovdje i sada. Ništa se nije događalo iz prošlosti niti iz budućnosti.

Ovako vođena imaginacijska igra grupe djece s posebnim potrebama ima za cilj integrirati pojedinca i to po mogućnosti kreativno – pokretom, plesom i verbalizacijom.

Osim toga, ginjol lutka ptice s krilima u koje treba staviti prstiće (pinceta ili hvat) potiče razvoj fine motorike što njima također predstavlja problem, redovito i grafomotorički prilikom pisanja ili crtanja.

Evaluaciju  projekta najbolje će nam ilustrirati spontani izričaj dječaka s težim psihičkim i autističnim spektrom poremećaja koji nije bio konstantno aktivan: „Eeee, danas smo se baš lijepo naigrali!“

Jadranka Jelinić Blagec,

jadranka.jelinic@gmail.com

OŠ LUKA – Sesvete