70 godina Knjižnice strojarsko brodograđevne škole za industrijska i obrtnička zanimanja - Rijeka

Sedamdeset godina dugo je razdoblje u čovjekovu životu ali i u životu knjižnice. Mnogo je toga zaboravljeno, mnogo dokumenata izgubljeno, ali ono što je preostalo vjerno nam govori o životu i radu škole i njezine knjižnice.

Strojarsko brodograđevna škola za industrijska i obrtnička zanimanja (u daljnjem tekstu Škola) osnovana je poslije Drugog svjetskog rata tijekom obnove riječke ratom razorene industrije. Pripremni su radovi trajali dvije godine, a 14. ožujka 1948. otvorena je Vojno-industrijska škola pri Poduzeću “3. maj”.

Škola je useljena u lijepu zgradu koju je Austro Ugarska Monarhija 1917. izgradila za smještaj zaposlenika Financijske policije i njihovih obitelji. Radove je izvelo građevinsko poduzeće Karolyja Kocha iz Budimpešte. Nepoznati arhitekt zamislio je reprezentativnu secesijsku građevinu L tlocrta, šatorastog krova i lijepih pročelja s alegorijskim likovima riječke industrije koja danas predstavlja vrijednu riječku arhitektonsku baštinu. Zgrada je podignuta za svega tri godine (od ideje do useljenja), ali je kratko služila prvotnoj namjeni jer se Monarhija već 1918. raspala. Poslije je zgrada služila kao stambeni prostor, a od 1948. služi kao škola.

U početku je Škola bila pod vojnom upravom, internatskog tipa, pa su učenici-pitomci učili i stanovali u njoj, a poslije završenog školovanja bili su obavezni raditi u brodogradilištu još najmanje pet godina. Budući da se brodogradilište ubrzano razvijalo, rastao je i broj učenika u Školi.

Već 1950. godine dolazi do prve reforme – škola mijenja ime u Brodograđevna industrijska škola (BIŠ) pri Poduzeću “3. maj” i prelazi pod nadležnost civilnih tj. prosvjetnih vlasti. Učenički dom, smješten odmah do Škole, u nekadašnjoj zgradi Financijske policije,  izdvaja se 1954. u zasebnu ustanovu. Godine 1966. škola mijenja naziv u Brodograditeljska škola s praktičnom obukom, a 1973. oformljen je Tehnički školski centar (TŠC) u kojeg su ušle Brodograditeljska škola s praktičnom obukom Rijeka (Olge Ban 11A), Brodograditeljska škola s praktičnom obukom Kraljevica (pri Titovom brodogradilištu) i Tehnička škola Rijeka (Narodnog ustanka 58).

Okrupnjavanje škola se nastavilo, pa je 1978. godine oformljen Centar usmjerenog obrazovanja industrijsko-tehničkih kadrova (CUO ITK) u koji su integrirani Tehnički školski centar i Metalno-saobraćajni školski centar. Ovako velika škola imala je znatnih poteškoća u radu pa je već 1984. CUO ITK  ponovo razdijeljen na Tehnički školski centar (Olge Ban 11A) s područnim odjeljenjem u Kraljevici i Tehnološko-saobraćajni školski centar (Ul. narodnog ustanka 58). Tehnički školski centar, koji je 80-ih godina 20. stoljeća imao 160 zaposlenika i oko 2.500 učenika, pokazao se prevelikim pa je 1992. godine razdijeljen na tri škole: Strojarsko brodograđevnu školu za industrijska i obrtnička zanimanja (Braće Branchetta 11A), Strojarsku školu za industrijska i obrtnička zanimanja (Jože Vlahovića 10) i Tehničku školu za strojarstvo i brodogradnju (Vukovarska 58). Ovako turbulentna povijest ostavila je traga i na radu knjižnice koja, unatoč brojnim nepovoljnim okolnostima, neprekidno radi od 1948. do danas.

Čitavo je to vrijeme tzv. Knjižnica brodogradnje djelovala u zgradi u Ul. Braće Branchetta. Međutim, 2015. u zgradu ulazi Medicinska škola Rijeka koja i danas u njoj djeluje dok je Strojarsko brodograđevna škola za ind. i obrt. zanimanja preseljena iz Ul. Braće Branchetta 11A u Ul. Jože Vlahovića 10. Tako je Škola, kao treća, ušla u zgradu u kojoj već djeluju Prometna škola i Strojarska škola za ind. i obrt. zanimanja. Knjižnica je preseljena sa Školom. Stoga povijest školske knjižnice možemo ugrubo podijeliti na dva razdoblja – od 1948. do 2015. te od 2015. do danas.

Vratimo li se u poslijeratno doba, kada je Škola osnovana, moramo imati na umu da je Rijeka u Drugom svjetskom ratu teško stradala te da je u razrušenom gradu vladalo veliko siromaštvo. Zato je i školovanje prvih generacija učenika bilo obilježeno poteškoćama i neimaštinom. Unatoč tome, već su te prve generacije učenika i profesora počele prikupljati knjige različitog sadržaja – i za školovanje i za slobodno vrijeme. Koliko su knjige bile rijetke i skupe govori nam i podatak da su učenici u nekoliko knjiga s ponosom upisali posvetu iz koje saznajemo kako je 1948. nekoliko razreda, učeničkim novcem kupilo i školi darovalo po jednu knjigu. Osim darova učenika i nastavnika, u fond je ušlo i nešto otpisanih knjiga iz drugih riječkih knjižnica, dok je najmanje nabavljano kupnjom. Iz mukotrpno prikupljenih knjiga već je prve godine oformljena mala zbirka, čuvana u jednom ormaru.

Kasnije, kad se broj knjiga povećao, one su smještene širom škole, u ormarima po kabinetima. Istraživanje je pokazalo da su se u prvim godinama rada knjižnice o knjižnoj građi u kabinetima brinuli nastavnici Marko Frančišković, Ivan Laurenčić, Ivanka Pavletić, Milorad Šepić, Marija Šubat i Zvonimir Uremović. Možemo zaključiti da je stručna građa bila raspoređena kako to inventarne knjige pokazuju, odnosno grupirana u pet manjih zbirki i čuvana u knjižnici (pedagoška literatura, kemija i enciklopedije), u fizikalnom kabinetu, brodograđevnom kabinetu, tehnološkom kabinetu i kabinetu za radnički pokret i socijalizam. Godine 1965. inventarne knjige pokazuju 1082 naslova.

Lektira se čuvala u kabinetu hrvatskog jezika, a prof. hrvatskog jezika Kazimira Brozović formirala je knjižnicu na trećem katu školske zgrade, pored kabineta za hrvatski jezik. U početku je u knjižnici radila nekoliko sati tjedno, a kasnije – do umirovljenja 1971. –  puno radno vrijeme. Stoga ju možemo smatrati prvom knjižničarkom naše Škole. To je, također, vrijeme očiglednog napretka knjižnice. Sve su knjige obrađene i upisane u inventarnu knjigu koja je uredno i stručno vođena.

Šezdesetih godina 20. st. knjižnica je preseljena u prizemlje zgrade. U sobicu od 24 m², bez dnevnog svjetla, smještene su police s knjigama i jedan radni stol za knjižničara. Prostor za knjižnicu dobiven je pregrađivanjem školskog hodnika pa knjižnica nije imala prozora na uličnoj strani zgrade, već samo jedan prozorčić, okrenut školskom hodniku, kroz koji su se korisnicima izdavale knjige. Budući da su 70-ih i 80-ih godina 20. st. u knjižnici, kraće vrijeme, radili uglavnom stariji profesori hrvatskog jezika bez knjižničarskog obrazovanja, njima ta “klauzura” nije smetala. Knjižnica ionako nije nudila nikakvu drugu uslugu osim posudbe knjiga.

Sedamdesete su godine donijele i nazadovanje u radu knjižnice uzrokovano učestalom izmjenom zaposlenika. Poslije prof. Brozović u knjižnicu je ušao Milan Jurković i radio u njoj na pola radnog vremena, do umirovljenja 1975. godine. Prof. Jurković je bio jedini muškarac –  knjižničar koji je tijekom 70 godina postojanja Škole radio u školskoj knjižnici. U školi se rad u knjižnici tada smatrao usputnim poslom, a knjižničar nikad nije bio osobito cijenjen član nastavničkog vijeća. Takav nepovoljan status, a i teški radni uvjeti, bili su razlog što su zaposlenici nevoljko pristajali na rad u knjižnici. Neko su vrijeme u knjižnicu premještani isključivo stariji profesori narušenoga zdravlja. Smatralo se, naime, da je posao u knjižnici lakši od rada u razredu. Neki su od njih premještaj u knjižnicu doživjeli kao svojevrsnu kaznu pa su jedva dočekali da se vrate u nastavu, prijeđu u drugu školu ili odu u mirovinu.

Tako se dogodilo da se u knjižnici od 1975. do 1987. godine izmijenilo sedam zaposlenica: Bosiljka Milenić, Marija Šubat, Vesna Ilijić, Marija Šikman, Radmila Čabrijan, Karmen Delač i Nadežda Protić. Njihova zanimanja bila su različita – od prof. hrvatskog jezika i književnosti, preko prof. engleskog jezika, nast. povijesti i zemljopisa pa do dipl. ekonomistice. Samo je jedna od njih radila pet godina, a sve ostale kraće, uglavnom po nekoliko mjeseci. Zanimljivo je da je građu u tadašnje inventarne knjige upisivalo desetak ljudi, što je vidljivo iz rukopisa. Jesu li to bili profesori, učenici ili volonteri, danas je teško reći.  

Početkom 80-ih godina 20. st. knjižnica je bila već toliko “zagušena” knjigama da se počelo razmišljati o preseljenju u prikladniji prostor u koji bi stao fond od oko 8.000 svezaka.Tek 1987. knjižnica prvi put dobiva školovanu knjižničarku na puno radno vrijeme, koja je u njoj odradila čitav radni vijek – 34 godine. Prof. Karmen Delač-Petković položila je stručni knjižničarski ispit i nastavila se školovati u knjižničarskoj struci sve do magisterija (2009.) i doktorata (2012.). Kad je zaposlena u knjižnici na puno radno vrijeme, uočila je mogućnosti koje knjižnica nudi korisnicima i pokušala ih ostvariti.

Najprije se izborila za višestruko veći prostor na prvom katu školske zgrade, a zatim je organizirala preseljenje i početkom 1987., uz pomoć učenika, knjižnica je preseljena u novi, netom uređeni prostor. Bila je to prostorija od 120 m² u kojoj je 70 m² zauzimalo spremište s 329 m dužnih knjižnih polica. Uz spremište je uređena čitaonica od 50 m² s 36 radnih mjesta za učenike i četiri za nastavnike pa su korisnici prvi put imali mogućnost dulje vrijeme boraviti u knjižnici koja je doista bila ne samo reprezentativan već i ugodan prostor.  

Bilo je to vrijeme kada je Škola redovno iz vlastitih sredstava izdvajala novac za nabavu knjiga pa su organizirane po dvije do tri nabave godišnje od po 500 do 700 knjiga. Kasnije se i Ministarstvo prosvjete priključilo svojim donacijama te se fond gotovo udvostručio. Na svome je vrhuncu školska knjižnica imala oko 15.000 knjiga s bogatom referentnom, zavičajnom i zbirkom stare građe. Knjižnica je čuvala i oko 900 primjeraka neknjižne građe, a bila je pretplaćena na 30 naslova časopisa i novina.

U vrijeme kad je Škola brojila oko 1.200 redovnih učenika, knjižnica je opsluživala učenike jutarnje, popodnevne i večernje smjene (obrazovanje uz rad) pa je bilo poželjno da im svakodnevno bude dostupna od 8 do 20 sati. S obzirom na broj knjiga i korisnika tadašnji su standardi propisivali 2,5 zaposlenika. Međutim, samoupravna interesna zajednica, koja je trebala financirati zapošljavanje drugog djelatnika, nije pronašla novac za tu namjenu te je u knjižnici do danas ostala raditi jedna knjižničarka. Kako bi knjižnica ipak bila dostupna svim učenicima i nastavnicima, radila je četiri dana ujutro i dva popodne, a po dogovoru i u drugo vrijeme. Kad se broj učenika smanjio, Škola i knjižnica nastavile su raditi samo u jutarnjoj smjeni.

Knjižnica je bila opremljena najsuvremenijim učilima (episkop, grafoskop, radio-kasetofon, gramofon, projektor za element-film, dijaprojektor, video-projektor, CD i DVD-projektor, računala) koja su omogućavala da se u njoj održava redovna i dopunska nastava. Stoga je knjižničarka razvila dobru suradnju s predmetnim nastavnicima, dok je za područja koja u školi uopće nisu ili nisu bila dovoljno zastupljena (biologija, ekologija, zemljopis, povijest, umjetnost, planiranje slobodnog vremena, hobistika) organizirala predavanja i izložbe. Uspostavljena je i dobra suradnja s osnovnim školama koje su, u sklopu profesionalne orijentacije, dovodile svoje učenike u posjet Školi i knjižnici. Za njih su pripremani posebni zanimljivi programi. U knjižnici su održavana i nastavnička vijeća, skupovi zaposlenika, roditeljski sastanci pa i stručni knjižničarski skupovi.

Knjižničarka je dvadesetak godina vodila Knjižničarsku družinu koja je također svoje “sjedište” imala u knjižnici, a neko je vrijeme – zbog brojnosti učenika – bila podijeljena u dvije grupe od kojih se jedna okupljala utorkom, a druga četvrtkom. Program rada učenici su sami sastavljali početkom svake školske godine, a uključivao je aktivnosti vezane uz poticanje čitanja, razvijanje filmske i opće kulture, ekologiju i očuvanje zdravlja, profesionalno planiranje… Učenici su, uz stručno vodstvo, obilazili kulturna događanja u gradu, kao i riječke knjižnice, muzeje i arhiv, tiskaru “Novoga lista”, različite udruge. Dobivali su i nezaobilaznu poduku iz knjižničarstva, na osnovnoj razini, prilagođenoj srednjoškolcima. Učenik Dominik Delić zastupao je 1998. god., kao Mladi knjižničar, Školu na “Proljetnoj školi školskih knjižničara” u Crikvenici svojim likovnim i pisanim radom te za svoj nastup dobio brojne pohvale. Tek poslije njega su se i drugi učenici Škole okušali na različitim takmičenjima širom Hrvatske.

Knjižnica je uvijek bila otvorena svim zaposlenicima, a prvenstveno učenicima. Bilo je među njima i onih koji nikada ranije nisu kročili u knjižnicu, koji nisu znali što je enciklopedija i kako se služiti priručnikom, a bilo je i mnogo nadarenih, zainteresiranih učenika koji su dolazili sa zanimljivim prijedlozima i popisima novih knjiga koje knjižnica za njih treba nabaviti. Za svakoga od njih knjižničarki je trebao poseban pristup, a poglavito za prognane učenike koje je škola zbrinula tijekom Domovinskog rata.

U knjižnici su realizirani brojni zanimljivi projekti o kojima je knjižničarka redovno pisala u stručnom tisku i Školskom godišnjaku Strojarsko brodograđevne škole, koji je izlazio od 1995. do 2017. godine. Osobito je nastojala pozivati vrsne stručnjake, predavače, iz pojedinih područja i postavljati kvalitetne izložbe. U tome joj je dobro došao izložbeni prostor u čitaonici te u pripadajućem predvorju koje je, kao prolazni prostor, uvijek imalo svoju publiku.

Ova bogata kulturna, nastavna i vannastavna aktivnost bila je prepoznata i priznata u društvenoj i prosvjetnoj zajednici pa je školska knjižnica slovila kao dobro vođena i najbolje opremljena knjižnica među obrtničkim školama čitave županije. Knjižničarka je promaknuta najprije u status mentora, a potom i u status savjetnika te nagrađena brojnim nagradama za knjižničarstvo i postignuća u kulturi.

Zbog svega navedenog velika je šteta što je 2015., pri preseljenju Škole u ulicu Jože Vlahovića 10, knjižnica devastirana te je uništena ili nestala gotovo sva oprema (namještaj, učila) i pet stotina knjiga. Tada je knjižnica preseljena na drugi kat zgrade u prostoriju od 100 m² koju već koriste Prometna i Strojarska škola.

Radi se o zgradi koja je 1949. namjenski sazidana za školu. U zgradi je najprije djelovala Vojno-industrijska škola “Aleksandar Ranković”, a potom se, na tragu školskih reformi, smijenilo osam škola različitih naziva. Danas škole smještene u njoj oskudijevaju u prostoru. Naša Škola koristi nekoliko učionica samostalno, dok sve ostale dijeli s druge dvije škole. Knjižnici Strojarsko brodograđevne škole pružena je mogućnost korištenja opreme obiju škola, a radi u istoj smjeni sa Strojarskom školom i to jedan tjedan ujutro, a drugi poslijepodne.

Nakon revizije 2015. godine, kada je otpisano više od 5.700 svezaka starije građe, te ishitrene selidbe, preostalo je 8.400 knjiga. Taj je fond smješten u skučeno spremište od 17 m², dok se kao izložbeni prostor koristi dio hodnika. Iako je čitaonički kut spomenutih škola, s 26 sjedećih mjesta, dostatan za jedan razred, uvjeti za rad su daleko lošiji nego prije pa, ni uza sav trud, nije moguće ostvariti složene projekte kakvi su nekoć realizirani.

I tako smo došli do 70. rođendana Škole i knjižnice. U tom dugom vremenu knjižnica je uvijek djelovala na dobrobit svojih korisnika. Često joj prilike nisu išle na ruku (u svakom se vremenu nađe “nadahnutih” mrzitelja knjiga koji bi zatvarali knjižnice), ali je uvijek imala i zaštitnika koji su se grčevito zalagali za nju, nažalost neki od njih pritom su izgubili i svoje zdravlje.

Usprkos teškoćama, knjižnica je opstala i razvija se, prati suvremene trendove, što nužno iziskuje prikladniji radni prostor i odgovarajuću opremu. Stoga se treba nadati da će potrebe knjižnice i u novom okruženju biti prepoznate. Jer, jedno je sigurno – knjižnica Strojarsko brodograđevne škole to i zaslužuje.                       

Fotografije:

Školska knjižnica u Ul. Braće Branchetta 11A (detalj spremišta iz 1989.)

Izložba “Kruh – simbol života” iz 1994.

Knjižničarka s Knjižničarskom družinom u čitaonici 1997.

Detalj izložbe povodom 50. obljetnice školske knjižnice iz 1998.

Predavanje školske liječnice o prevenciji i liječenju AIDS-a 1998.

Učenici postavljaju izložbu u knjižnici 2000. god.

Stručno vijeće školskih knjižničara održano 2002. u knjižnici škole

Projekt obilježavanja sjećanja na žrtve holokausta traje već desetak godina

Školska zgrada Strojarsko brodograđevne škole, 2018.

Izložbeni prostor knjižnice u Ul. Jože Vlahovića 10 (2018.)

dr. sc. Karmen Delač-Petković