DA! Pogriješio sam!

Nazovimo to himnom, uzvikom ili krilaticom međunarodne knjižničarske konferencije Next Library 2017. koja je održana u Aarhusu u Danskoj od 11. do 14.6. u jednoj od najljepših knjižnica koje sam u životu vidio, Dokk1. Kao stipendist EIFL Public Library Innovation Programme (EIFL-PLIP) priusustvovao sam ovoj konferenciji i ostao zatečen silinom emocija i znanja koje se dijelilo šakom i kapom među svima prisutnima. Konferenciji je prisustvovalo preko 350 knjižničara iz 36 zemalja koji su zajedno s korisnicima knjižnice koristili prostor knjižnice, učili, meditirali, vježbali i stručno se usavršavali. Konferencija nije održana u nekoj konferencijskoj sali ili udaljenom prostoru već u samoj knjižnici s korisnicima koji su je koristili, a povremeno i sudjelovali.

Kao stipendist imao sam priliku doći u Aarhus nekoliko dana prije konferencije, a hotel u kojem sam odsjeo bio je u blizini knjižnice. Kao i svaki od nas knjižničara imao sam duboku unutarnju potrebu odmah otići tamo. Kao što sam na jednoj objavi na Facebooku napisao – umro sam i ušao u knjižničarski raj. Knjižnica koja živi život „trećeg prostora“, „dnevnog boravka grada“ ili formulacija koja mene najviše veseli „kritičko-kreativnog centra“ doslovno vrvi ispunjena korisnicima, turistima, ali i slučajnim namjernicima različitih potreba i primisli. Pomno isplanirani prostor u sebi sadrži i gradske urede za izradu osobnih dokumenata, urede osoba zaduženih za kulturne aktivnosti u gradu (Aarhus je europski grad kulture za 2017.), prostor za inovatore, kafić i sve ono što svatko od nas vidi kao knjižnicu sadašnjosti i budućnosti. Krcata novim tehnologijama i ljubaznim knjižničarima. Nakon kratke šetnje samo sam sjeo na kavu i promatrao ljude kako prolaze, smiju se, čitaju, surfaju, slikaju... S obzirom da taj prvi dan još nisam od šoka naručio, moj normalni, espresso imao sam bome vremena onaj prorijeđeni napitak od kave piti dugo i jednostavno uživati što sam ostvario jedan svoj san.

Sama stipendija, kao što sam rekao, omogućila mi je da dođem ranije, a prilikom ranijeg posjeta posjetim i još četiri narodne knjižnice od kojih je svaka reprezentirala jedan vid rada gradske knjižnice. Knjižnica Aby funkcionira kao manja kvartovska knjižnica koja samim oblikom i uslugama ne odstupa previše od naših hrvatskih, ali ipak ima veću ponudu elektroničkih usluga. Druga funkcionira kao veća kvartovska knjižnica čiji članovi i stanovnici kvarta su velikim postotkom imigranti i osobe slabijeg imovinskog stanja te je knjižnica svojim uslugama orjenitrana na pružanje usluga koje povećavaju pismenost i socijalizaciju imigranata.

Drugog dana posjetili smo još dvije knjižnice u okolnim gradovima, Silkeborg i Herning, koje privlače velik broj korisnika i nude suvremene mogućnosti. Jednom riječju – fantazija, nešto što svatko od nas sanja, nešto što meni donosi osmijeh na lice – klavir u prostoru, gužva, glazba, smijeh, djeca, odrasli... Prostori koji žive punim plućima...

Kako bi rekao Marčelo „Ni jedan krivi pogled, ni jedna kriva reč[1]“ tijekom cijele konferencije, a naslov koji ste pročitali na početku vikao se cijelo vrijeme tijekom konferencije. Naime, na otvaranju nas je Christian Byrge potaknuo da povičemo iz dubine grla „Yes, I made a mistake!“ kako bi nas pripremio za kreativne vježbe koje smo radili svakoga dana. Vježbe su se bazirale na osmišljavanju svakavih, često i glupih, rješenja na probleme koje nam je zadavao. Kreativnost nastupa kada smo u potpunosti otvoreni prema sugovornicima i spremni da priznamo svoje pogreške, ali i to da naše ideje nisu uvijek najbolje. To još bolje funkcionira kada si prisiljen takve stvari dijeliti s apsolutnim strancima.

Bio sam na IFLA-inoj konferenciji u Cape Townu, 2015. godine, i osjetio kako je to biti prisutan i izlagati na velikoj konferenciji, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo.

Tijekom konferencije održan je velik broj, radionica, Ignite Talkova (možda nekome poznatije kao Pecha Kucha prezentacije), svaki dan održana su pozvana izlaganja stručnjaka iz knjižničarske branše, ali i onih koji su na neki način povezani s glavnim ciljem svake knjižnice – služenju zajednici. Tako je, na primjer, predavanje održala nizozemska princeza Laurentin koja nas je potaknula da postavljamo prava pitanja prilikom planiranja programa za našu lokalnu zajednicu, ali i ne se sramiti postaviti pitanje „Kako?“ jer je to najbolji način da se započne razgovor sa zajednicom. Prema njenim riječima inovativnost nije kada dijelimo ono što znamo već ono što ne znamo, da zajedno tražimo odgovor i priznamo da nešto ne znamo.

Osim princeze Laurentin postoji nekoliko citata s konferencije koji se stalno vrte kad god se sjetim svog sudjelovanja – Peter MacLeod iz Kanade nazvao je nas knjižničare „radikalima sa srcem“, a Phillip Schmidt iz MIT-a u Americi izgovorio je jedan od najboljih „U knjižnici ne možeš pogriješiti!“. Ako želimo vidjeti inovacije u svojoj zajednici, prema Schmidtu, trebali bismo poticati ljude da budu neposlušni i da krše pravila kako stvorili nešto novo – inovatori se trebaju osjećati ugodno u takvom okruženju. Zapitajmo se – jesmo li i mi spremni kršiti pravila?

Tijekom cijele konferencije koristile su se mogućnosti novih tehnologija za povezivanje svih sudionika – od Facebooka, Instagrama, Vimea i same internetske stranice – mi sudionici mogli smo stalno biti na više mjesta odjednom, a to je svakako bilo potrebno jer nisi mogao prisustvovati svakoj radionici ili predavanju. Na internetskoj stranici konferencije može se pristupiti i svim materijalima i prezentacijama izlagača. Tijekom konferencije preko 250 sudionika sudjelovalo je u eksperimentu praćenja njihovog kretanja po knjižnici kako bi se na kraju moglo popratiti koja su događanja bila najposjećenija te isto tako i mjesta.

Na jednoj od platformi Dokka1 tijekom šetnje knjižnicom začuo sam zvuk ogromnog zvona koje tamo visi – rodilo se dijete u lokalnoj bolnici. Zvono je povezano s bolnicom i svaki puta kada se rodi dijete – roditelj ima mogućnost „pritisnuti gumb“ i objaviti svijetu da se rodio novi život...

Naučio sam, potvrdio sam, shvatio sam – knjižnice i knjižničari su srca zajednice i tamo su da otkriju što je to zajednici potrebno, ali kroz direktnu komunikaciju sa zajednicom – nije naglasak više na kolekcijama već stvaranju veza sa zajednicom.

Petar Lukačić