Disleksija: bauk ili prednost? Razgovor s Igorom Vukom Torbicom

Nacionalna kampanja za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom I ja želim čitati koju je pokrenulo Hrvatsko knjižničarsko društvo želi ukazati na probleme s kojima se susreću osobe s teškoćama čitanja i disleksijom te utjecati na promjenu Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima koji onemogućava produkciju većeg broja knjiga i ostalih publikacija prilagođenih osobama koje imaju navedene teškoće. Stoga Facebook stranica Kampanje svakodnevno donosi informacije o provedenim događanjima u sklopu Kampanje, predstavljaju se knjige o disleksiji i različita građa prilagođena osobama s disleksijom te se predstavljaju mnoge zanimljivosti vezane uz teškoće čitanja i disleksiju.

S obzirom da se ljudi vole poistovjetiti s osobama koje su nailazile na slične probleme u životu, predstavljaju se i uspješne osobe s disleksijom. U svijetu ih je mnogo koji otvoreno govore o svojim teškoćama no na našem se području zna samo za nekolicinu, pa je redakcija Facebook stranice I ja želim čitati razgovarala s Igorom Vukom Torbicom, jednim od najnagrađivanijih mladih redatelja u regiji koji je ujedno i osoba s disleksijom. Biti će zanimljivo pročitati kako se jedan mlad i danas vrlo uspješan čovjek nosio s disleksijom kroz školovanje, ali i kroz život.

Slika preuzeta s http://www.fashion.hr/lifestyle/kultura/igor-vuk-torbica--ime-koje-trebate-zapamtiti-108699.aspx

Igor Vuk Torbica rođen je 1987. godine u Drvaru, osnovnu i srednju školi završio je u Rovinju i Puli, a studij režije u Beogradu. Svoju redateljsku karijeru započeo je predstavom Razbijeni vrč u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu te vrlo uspješno nastavio u Zagrebačkom kazalištu mladih postavljanjem Hinkemanna Ernsta Tollera koji je u studenome 2016. godine osvojio nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini, a glavni glumac Rakan Rushaidat osvojio je nagradu za najbolju mušku ulogu. Slijedi predstava nastala prema drami Ödöna von Horvatha Priče iz bečke šume koja igra u zagrebačkom kazalištu Gavella, te predstava Carstvo mraka nastala prema manje poznatom tekstu Lava Nikolajeviča Tolstoja čija je premijerna izvedba održana 24. ožujka 2017. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu.

I JA ŽELIM ČITATI: Kada ste i na koji način otkrili da imate disleksiju?
IGOR VUK TORBICA: Bio sam tada već četvrti razred osnovne škole i već sam bio prozvan čak i među drugim učenicima kao dijete s poremećajem u pažnji i koncentraciji i sa sporom sposobnošću učenja. Tada se još relativno malo znalo i govorilo o disleksiji te ni pedagozi nisu znali prepoznati ove simptome. Ja sam već tada, kao dijete, bio umoran od pokušaja objašnjavanja svojeg stanja i problema, uz sve to imam i disgrafiju te sam izgubio samopouzdanje. Ali onda, sjećam se jedne večeri dok sam s roditeljima gledao emisiju u kojoj su na HRT-u govorili o disleksiji, dobro se sjećam da sam svojim roditeljima skrenuo pažnju na to da je gost u emisiji upravo opisao moj problem kako ja nikada do tada nisam uspio.

I JA ŽELIM ČITATI: S obzirom da ste se školovali u različitima gradovima ali i državama, jeli se pristup čitanju i učenju odnosno podršci razlikovao? Koliko je to utjecalo na vas?
IGOR VUK TORBICA: Iskreno, kao osoba s disleksijom, bez obzira na to što bih mogao prigovoriti tadašnjim informacijama o tom poremećaju, ili kako ga ja više volim nazvati – stanje, moram priznati da od vremena o kojem sam vam govorio, velik broj ljudi je danas upoznat s pojmom disleksije i pristupu osobama s disleksijom. Za mene je bilo najbitnije ono što mi se dogodilo u ranoj mladosti, ono što je dalo ime i objasnilo mi moje poteškoće. Jednom kada sam naučio više-manje sve o disleksiji, saznao tko su sve ljudi s disleksijom i kako su sa njom izlazili na kraj, postalo mije jednostavno i brzo svoju okolinu upozoriti na moje poteškoće s čitanjem i pisanjem.

I JA ŽELIM ČITATI: Imate li neke metode ili pomagala za lakše čitanje koje ste si sami osmislili?
IGOR VUK TORBICA: Nisam bio jedan od onih koji su disleksiju uzeli kao izgovor od svakog daljnjeg čitanja. Upravo suprotno, kada sam otkrio da imam "poteškoću u čitanju", a ne nemogućnost čitanja, mogao sam se baciti na neprestano vježbanje. To sam i činio, čitao sam sa velikom mukom sve što mi je dolazilo pod ruku. Vremenom sam naučio prepoznati slova i rečenice koje sam zamjenjivao, odnosno zapisane riječi prepoznavao sam kao grafički znak. Dakle, moj mozak ne bi bilježio pročitana slova, nego cijelu riječ kao znak. U tome je naravno i mnogo nagađanja, ali s vremenom čovjek stekne neku sigurnost.

I JA ŽELIM ČITATI: Otežava li vam disleksija svakodnevan život (čitanje novina, titlova)?
IGOR VUK TORBICA: I da i ne. Definitivno čitam puno sporije od prosječnog čitatelja, a jednako tako i pišem. Stvar je samo u tome što meni više ta činjenica ne smeta i ne predstavlja problem.

I JA ŽELIM ČITATI: Što ili bolje rečeno tko vam je do sada najviše pomogao,bio vam najveća podrška?
IGOR VUK TORBICA: Svakako su to bili roditelji, na prvom mjestu moja majka. Ona me tada naučila da bilo koja naša osobina koja nas čini drugačijima, ne govorim samo o disleksiji, jest ono što nas i naš životni put čini jedinstvenim.

I JA ŽELIM ČITATI: U jednom ste intervjuu istaknuli da je disleksija vaša prednost!?
IGOR VUK TORBICA: Da, zaista to i mislim. Znate, s vremenom i trudom primijetite da, nije samo vrijeme i količina pročitanog ono što vas dijeli od osobe bez disleksije. Čitanje nije utrka, a ono što se događa kod vas, pod uvjetom da niste zauvijek zamrzili čitanje, jest da se na pročitanom zadržavate duže i da s većim razumijevanjem čitate i osjećate napisano, da vidite svaku moguću piščevu stranputicu i putanju, da bolje osjećate kompoziciju napisanog, a nakon nekog vremena počinjete osjećati i na koji način je napisano, s kolikim konstruktom i kojom namjerom. To je bar što se tiče onoga što ja radim, nešto što mi je disleksija pokazala kao prednost.

I JA ŽELIM ČITATI: U kojim segmentima života vam je disleksija pomogla? IGOR VUK TORBICA: Disleksija mi je pomogla da sve ljude i njihove karaktere vidim na poseban način, da prihvaćam njihove razlike, da ih razumijem u njihovim nesavršenostima, da prestanem kod sebe ali i kod drugih ljudi tražiti savršenstvo i proporciju, već upravo suprotno – da njihove mane i njihove nesavršenosti vidim upravo kao odraz njihove autentičnosti. Još nešto, disleksija je stanje koje ima svoj naziv i ima svoju više ili manje jasnu definiciju i zbog toga nam treba biti drago da naš izazov ima naziv i ima jasne konture onoga što je čovjeku potrebno kako bi ih premostio. Uzmimo u obzir sljedeće: tisuće i tisuće je stanja u kojima se drugi ljudi nalaze, a njihovi izazovi nemaju nužno niti ime niti onoga tko će ih na njih upozoriti. Dakle, dobro je biti zahvalan na tome.

I JAŽELIM ČITATI: Što biste za kraj poručili djeci odnosno osobama s disleksijom i njihovim roditeljima?
IGOR VUK TORBICA: Poručio bih im da vjeruju u sebe, da odbace socijalni pritisak i sram. Toliko je područja i toliko načina kojima čovjek može ostvariti interakciju sa svijetom. Opći društveni, civilizacijski konsenzus prisiljava nas da savladamo samo taj opći, prvi i primarni način interakcije s okolinom i to je sasvim razumljivo. To je ono što ćete sasvim sigurno na kraju i postići, ali u vama je potencijal i preduvjet da stvari i pojave vidite na jedan drugačiji način. Vaš mozak i vaša osobnost već su sami po sebi stvoreni tako da odbijaju „košuljicu“ standardiziranog poimanja i razvijanja odnosa sa svijetom, društvom i materijom. Na vama je sad samo da krenete prema potpunom ispunjenju vlastitih i autentičnih potencijala. Sve što vas dijeli od drugih odraz je vaše različitosti, a vaša je različitost vaša snaga!

Maela Rakočević Uvodić

maela.rakocevic@kgz.hr