Visinko, K. Čitanje: poučavanje i učenje. Zagreb: Školska knjiga, 2014.
Prikaz knjige

Knjiga prof. dr. sc. Karol Visinko, profesorice na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, govori o čitanju, čitatelju i čitateljskoj pismenosti te daje pregled odrednica čitanja u nastavi hrvatskoga jezika na temelju istraživanja, mjerodavnih dokumenata i projekata za poticanje čitanja različitih knjižnica i srodnih institucija. Autorica ističe važnost čitanja, povezuje kompetenciju komuniciranja na materinskom jeziku s kompetencijom učiti kako čitati, ali i naglašava sve potrebniju nastavu čitanja u školama. Nadalje, čitatelji ove knjige mogu se upoznati s razvojnim putem čitanja, strategijama poučavanja čitanja, vrstama i strategijama čitanja te s pojmom čitalačka pismenost što je važno za jezični i književni odgoj i obrazovanje učenika. Isto tako, naglašava se i važnost slobodnoga čitanja što doprinosi razvoju ostalih kompetencija učenika tijekom školovanja. Naime, dijete se za pisane izvore počinje zanimati još u predškolskom razdoblju što je tada zanimljivo i ne predstavlja obvezu, a djeca trebaju slušati priče u govornim interpretacijama roditelja, učitelja, odgojitelja i to bajke, basne, priče, poeziju, audioknjige i dr. uz često posjećivanje knjižnica.  U školskom periodu čitanje se počinje poistovjećivati s radom, disciplinom i redom, čitaju se obvezni i slobodni naslovi koji vode samočitanju i samoučenju i sl. Čitanje u ranim godinama treba imati funkciju uživanja da bi se u kasnijoj životnoj dobi postigle više razine čitanja, navodi autorica. Autorica se na više mjesta u knjizi poziva na dokumente o čitanju kao što su „Lisabonska deklaracija“ koju je 2000. godine donijelo Vijeće Europe a odnosi se sa na kompetencije važne za cjeloživotno obrazovanje s kulturnog, društvenog i ljudskog gledišta;  Smjernice za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2012.; Nacionalni okvirni kurikulum iz 2011.; izvješće Mreže Eurydice iz 2011. „Poučavanje čitanja u Europi“ u kojem se nalaze konkretni oblici poučavanja, strategija i vježbi čitanja što je praksa poučavanja istoga u europskim zemljama. U knjizi se ističe važnost uživanja prilikom čitanja umjetničkih djela, humanističko usmjerenje, stvaralaštvo, kultura nenasilja i tolerancije, kritički odnos prema napisima u medijskom okruženju te ključne kompetencije za cjeloživotno učenje, ali i stručne, nastavničke i radne kompetencije nastavnika u školi. U dosadašnjim nastavnim programima od 1960. do 2006. godine, čitanje se poučavalo različitim pristupima, kao što je: nastava čitanja, izražajno čitanje i recitiranje, individualno čitanje, čitanje po ulogama, čitanje književnih tekstova nacionalne i svjetske književnosti, početno čitanje i pisanje i dr. Važno je u poučavanju čitanja odabrati različite tekstove, priče, pjesme, romane, novinske članke, vijesti, izvješća, kritike, prikaze, zakone, pravilnike, poslovne dopise, enciklopedijske natuknice, znanstvene članke itd. Zato autorica smatra da je komunikacija na materinskom jeziku najvažnija kompetencija koja se temelji na jezičnim, društvenojezičnim i pragmatičnim kompetencijama te navodi primjer kako čitanje naglas otkriva fonološku, ortografsku i ortoepsku kompetenciju. U vremenu tehnološkog razvoja, informacijske i komunikacijske tehnologije pridonose novim oblicima rada s učenicima što predstavlja otklon od frontalnog poučavanja prema radu u skupinama, u parovima, individualni rad, rad s učenicima s posebnim potrebama- čime se podržava timski rad, uzajamnost,  multikulturalnost i višejezičnost. Važnost kompetencije učiti kako čitati je velika. U početnom interesu za čitanje razvijaju se predčitalačke sposobnosti važne za razvoj čitalačkih sposobnosti, a u tome veliku ulogu imaju roditelji, odgojitelji, knjižničari, pedijatri i drugi stručnjaci usko vezani uz odgoj i obrazovanje učenika. Autorica smatra da treba očuvati učenikov pozitivan stav prema knjizi i čitanju pa u skladu s tim preporuča čitanje različitih tekstova, kako je i ranije spomenuto, ali i posjete mjestima i ljudima koji se bave knjigama. Razvojni put čitateljskih vještina i sposobnosti u školi povezan je s razvojnim putem učenika kao ljudske jedinke. Naime, u svom se razvoju učenici međusobno razlikuju i pokazuju različite stupnjeve spremnosti za čitanje, navodi se u knjizi, različito su motivirani što je povezano s njihovom dobi, spolom, genetičkom predisponiranosti, društvenoekonomskim položajem i ostalim značajkama. S tim u vezi, autorica smatra da je suradničko učenje jedna od najučinkovitijih strategija učenja i čitanja. S druge strane pak, govori o poteškoćama u čitanju koje su prikazane u rezultatima istraživanja provedenog među učenicima od 5. do 8. razreda: zamuckivanje, sricanje riječi, nedostatna brzina čitanja, nerazumijevanje riječi i sadržaja, pogrešno čitanje riječi, nepoštivanje interpunkcije i sl. Smatra se da je razlog to što učenici kod kuće ne čitaju, a na satu nema dovoljno vremena za vježbanje čitanja pa bi trebalo predvidjeti više nastavnog vremena za čitanje i to kroz kroskurikulski pristup, a  ne samo kroz materinski jezik jer učenik je govornik u razvoju koji u školi razvija svoj učenički rječnik semantičkim, etimološkim, rječotvornim, frazeološkim i rječničkim vježbama. Njihov se rječnik gradi spontano, pod utjecajem različitih izvora do kojih učenik dolazi stjecajem različitih okolnosti u kojima živi: rječnik odraslih, vršnjaka, programa koje sluša i gleda, rječnik tiskovina…U daljnjem tekstu navode se strategije poučavanja rječnika pa autorica nabraja: izravno poučavanje riječi, zaključivanje iz konteksta, samostalno otkrivanje značenja riječi uporabom rječnika, bavljenje riječima prije i poslije čitanja teksta. Čitatelj se, čitajući ovu knjigu, može podsjetiti na vrste čitanja: početno čitanje važno za razvoj čitalačkih sposobnosti, automatizirano čitanje koje se odnosi na vještinu i tehniku, globalno čitanje koje počiva u pamćenju slike i riječi, brzo čitanje, čitanje s razumijevanjem, čitanje naglas, u sebi, usmjereno čitanje, čitanje u osobne svrhe, rekreativno čitanje, informativno, istraživačko, slobodno, analitičko, sintetičko, kritičko, stvaralačko, interpretativno, čitanje po ulogama…Uz spomenute vrste čitanja autorica navodi primjere književnih tekstova na kojima pokazuje kako poučavati čitanje što nastavnicima hrvatskog jezika može poslužiti kao priprema za  nastavni sat. Ranije spomenute strategije čitanja su vještine ili načini postizanja razumijevanja teksta koji se čita, a razumijevanje je uvjet da bismo učili, istraživali, analizirali, tumačili, pisali ili pak stvarali. U izvješću Mreže Eurydice navedene su sljedeće: provjera vlastitog razumijevanja, suradničko učenje, vizualne prezentacije, odgovaranje na pitanja, ustroj i sažimanje teksta te prepoznavanje glavnih ideja teksta. Preporuča se da učenici kombiniraju više različitih strategija čitanja kako bi bili uspješniji u čitanju. Oni pri tome uče pratiti svoje razumijevanje teksta prepričavanjem, odgovaranjem na pitanja, bilježenjem i sl. postupcima što služi za samokomuniciranje i učenje. Autorica i ovdje naglašava važnost suradničkog učenja jer se suradništvom bolje svladava sadržaj i razvijaju se socijalne kompetencije, učenici aktiviraju više sredstava prethodnog znanja pa se time postiže bolja motiviranost za učenje i čitanje. S obzirom da je čitanje složena vještina kojom razvijamo predčitačke i čitačke vještine, kako navodi autorica, dekodiramo i razumijevamo tekst te ga postajemo svjesni. Te vještine obuhvaćaju slušanje i čitanje priča kako bi se u njima uživalo i razgovaralo, rukovanje knjigama i tiskom, prepoznavanje riječi u rečenici, slova u abecedi…Razumijevanje se proteže na sve jezične razine: riječ- rečenicu- ulančane rečenice u tekstu- povezanost među odlomcima-  cjeloviti tekst.

Nadalje, ispitivanje čitalačke pismenosti je ispitivanje obrazovnih postignuća ili ishoda učenja pa se u knjizi spominju dobro nam poznati međunarodni programi ispitivanja kao što su PISA, PIRLS. Ocjenjivanje postignuća čitalačke pismenosti može biti formativno i sumativno, tj. praćenje i propitkivanje učenika tijekom nastavne godine provjerama manjeg opsega, uporabom samovrednovanja i samooscjenjivanja što kod učenika razvija samopouzdanje i daje mu jasna mjerila. Vezano uz to, navode se opisnici razina čitalačke sposobnosti kojima vrednujemo postignuća u čitanju, a to su: najniža razina čitalačke pismenosti u kojoj učenik otežano čita čak i najjednostavnije tekstove, niža razina gdje učeniku poteškoće zadaju manje poznate i nepoznate riječi, prosječna razina gdje učenik jednostavne tekstove čita samostalno i s razumijevanjem te najviša razina čitalačke pismenosti u kojoj učenik samostalno čita sve vrste tekstova uz primjenu različitih strategija čitanja.

Promicatelji spomenutih aktivnosti koje se tiču čitanja i pismenosti svakako su knjižnice. Programi i projekti za poticanje čitanja imaju važnu ulogu izvan formalnog nastavnog okružja pa autorica spominje primjere nekih projekata i aktivnosti u Republici Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Velikoj Britaniji. Spominje se važnost čitateljskih klubova i društava pri narodnim i školskim knjižnicama s ciljem razvijanja pismenosti i ljubavi prema knjizi i čitanju, ali i važnost organiziranja stručnih i znanstvenih skupova te izdavanje zbornika s istih. U poučavanju čitanja, nezaobilazna je suradnja nastavnika i školskog knjižničara kroz učestale posjete školskoj knjižnici, zajedničke nastavne satove, kvizove, književne susrete, slobodan izbor knjiga, korištenje časopisa i sl. Nove informacijske i komunikacijske tehnologije i mediji potaknuli su preinake u knjižnicama te najviši stupanj razvoja pokazuje supostojanje klasične i digitalne knjižnice, navodi autorica. Istraživanja pokazuju da prvo roditelje treba informirati o važnosti čitanja djeci u ranoj dobi, a u školi ta nastojanja treba popularizirati, organizirati tribine, radionice i ostale aktivnosti kako bi se učenike potaknulo da više posjećuju knjižnice i koriste se knjižničnim fondom. Jer, čitanje je najvažniji prediktor u obrazovanju i u cjeloživotnome čitanju i učenju, a kod učenika ga potiču  unutarnji i vanjski interesi: pojedinci, knjižnice, udruge, društva, nastojanja da se knjige za čitanje unose izravno među ljude na sajmovima, u trgovinama, domovima i bolnicama, letci, plakati i brošure, preporuke o važnosti čitanja od pedijatara, kampanje kao što su Čitaj mi!, BookCrossing, Knjigom po Zagrebu, Tete pričalice u Rijeci i sl. Autorica promatra nastavu hrvatskog jezika i čitanje u suodnosu s temeljnim životnim kompetencijama te smatra da se veze između jezično- komunikacijskog područja mogu ostvariti s matematičkim, prirodoslovnim, međukulturalnim, društvenim, digitalnim, medijskim i ostalim kompetencijama koje su važne za cjeloživotno učenje. Poučavanjem čitanja i kompetencije učiti kako čitati  učenici mogu razumjeti  proces čitanja i razvijanja te vještine u skladu s jasnim ishodima učenja i stvarnim potrebama učenika i nastavnika.

Knjiga je prije svega namijenjena učiteljima i nastavnicima hrvatskoga jezika,  knjižničarima, ali i ostalim odgojno-obrazovnim djelatnicima kojima može poslužiti kao konkretni savjetodavni stručni priručnik u izvođenju nastave.

Snježana Kovačević

knjiznica.zlatarbistrica@gmail.com