Misija knjižničar/ka

Biti suvremena knjižničarka znači biti utjelovljenje predrasuda. Njih iščitavam gotovo svakodnevno. Blaga nevjerica u očima već iskusnih ukućana kada se požalim na umor nakon knjižničarskog radnog dana najbolji je dokaz percepcije knjižničarskog poziva sviju onih koji nisu dio malene knjižničarske zajednice. Još su izravniji ogorčeni poznanici kada nas zaskoče retoričkim pitanjem Pa što vi uopće radite?, stvarajući pritom maštariju usporene knjižničarke koja zaneseno prelistava stranice knjiga gubeći preplaćeni dan u zamišljenim svjetovima, čekajući da se kazaljke na satu pomaknu dovoljno za odlazak kući u, ne znam, vjerojatno stanje žena.

Raj je to, ako mene pitate, doći na posao, otvoriti knjigu i čitati. Ne osvrćući se pritom na strogo i predugo radno vrijeme koje obitelj, kulturna događanja ili rekreaciju marginalizira, korisnike koji i prije otvaranja čekaju pred vratima knjižnice započinjući dvanaestosatnu promenadu korisničkih upita užurbanim Evo, samo da vratim. Dvije smjene knjižničara/ki odgovaraju s osmijehom uz: preslagivanje polica (a ponekad i brisanje), ulaganje vraćene građe, nabavu građe, klasifikaciju, katalogizaciju, reklasifikaciju, predmetizaciju, repredmetizaciju, inventarizaciju, signiranje, resigniranje, igraonicu, radionicu, brain storming za mjesečne i godišnje planove te programe koji moraju zasjeniti one održavane prije više godina, kada su financije omogućavale podršku. Tu je i pisanje najava događaja za medije, izrada plakata za događanja, održavanje događanja, a zatim opet pisanje osvrta na događanja (jer mediji su pratili važno političko događanje). Poneke od tih nasmiješenih djelatnica upletu se i u različita tijela knjižničarskih društava i komisija pa pokušavaju djelovati na više polja istovremeno.

Ne kažem da nema i mirnijih dana. Raditi, na primjer, cijeli dan posao koji si za taj dan planirala bez ometanja – to je idila! I tada je lijepo maštati o studioznu radu na bibliografiji, pisanju stručnog članka o novim mogućnostima klasifikacije dječjeg fonda ili uključivanju u postupak za dobivanje ovlasnice za katalogizaciju u skupnom katalogu. No, sutradan ponovno počinje stvarnost u kojoj se suočavaš s činjenicom da je sjajno što si knjižničar/ka pa si, uz pomoć svojih prethodnica, obučena raditi više stvari istovremeno!

Koliko imaš vremena da ti ispričam? To bi bio početak odgovora na ono pitanje koje odgovor uopće ne zahtijeva.  Mi radimo najljepši posao na svijetu! Okružene smo knjigama za čiju se opstojnost borimo otvarajući ih bebama u nadi da će ih zauvijek nositi pod rukom (ili barem na zaslonu). Kolege su nam, većinom, u bitnim stvarima istomišljenici, obrazovani i svestrani kreativci. Svakodnevno susrećemo ljude različitih profila nastojeći proniknuti u njihove čitateljske potrebe, borimo se za čitanje i znanje, trudimo se građu učiniti dostupnom i ponekad uživamo u bespoštednoj borbi s vjetrenjačama kada smo uistinu nemoćne djelovati! Ratnice smo ljubavi prema poslu koji te, uz zahtjeve nejasne „običnim smrtnicima“, uvlači u svoj začarani vrtlog i čini sposobnim za poticanje intelektualnog rasta zajednice. Što se tiče frustracija uzrokovanih prezasićenošću informacijama – uvijek ih možemo podijeliti među sobom te zatim, u klasičnoj knjižničarskoj maniri multitaskinga (ili višezadaćnosti),nastavitipoticati čitanje među djecom i mladima, i njegovati rituale čitanja. Osobno, barem u svoje slobodno vrijeme te preporukama za čitanje odrasloj korisničkoj populaciji. Slažete li se da je to ipak ključni aspekt našeg zanimanja? Knjižničarke i knjižničari profesionalci su s najvećom odgovornošću za poticanje ljubavi prema knjizi  i širenju glasa o važnosti čitanja.

Promatrajući kolegice i kolege kako svojim radom svakodnevno mijenjaju percepciju ove vrijedne struke u javnosti dužna sam ustvrditi: odgovorno je to i divno zanimanje, izazovna je misija biti – knjižničar/ka.

Iva Dužić