Broj 64, listopad 2014. :: Tema broja: knjižničarski aktivizam („freedom after speech" ili „sloboda nakon govora")
Knjižničarski aktivizam – kakva mu je budućnost
Mikael Böök
Isnäs, Finska
book@kaapeli.fi
prijevod s engleskog Tea Čonč i Marta Kovač
O autoru: Mikael Böök (1947) finski je stručnjak za obrazovanje odraslih i internetski poduzetnik. Tijekom 1993. – 1994. sudjelovao je u postavljanju Čvora i užeta, prvog internetskog poslužitelja Gradske knjižnice u Helsinkiju. Između ostalih radova, autor je dviju publikacija iz područja knjižničarstva (na švedskom): Nätbyggaren – undersökning av den moderna posten [Graditelj mreže – ispitivanje suvremene pošte] (1989) i Biblioteksaktivisten - essäer om makt och bibliotek i informationssamhället [Knjižnični aktivist – eseji o političkoj moći i knjižnicama u informacijskome društvu] (2013).
Uredništvo HKD Novosti sa zadovoljstvom objavljuje njegov tekst o knjižničarskom aktivizmu napisan posebno za naš tematski broj.
Izvorna verzija teksta na engleskom dostupna je na http://www.kaapeli.fi/book/Activism4HKD.pdf.
Blogovi M. Bööka dostupni su na: http://www.kaapeli.fi/book/, http://blogi.kaapeli.fi/book/, http://blog.spinellisfootsteps.info/
1
Moj norveški prijatelj Anders Ericson, novinar i knjižničar po struci, skovao je izraz koji pogađa bit onoga što smatram knjižničarskim aktivizmom. Library takes up the case ili bibliotekket tar saka na norveškome, odnosno knjižnica uzima stvar u svoje ruke.
Moj je prijatelj pritom imao neke sasvim određene stvari na pameti. Jedna od stvari kojom bi se, smatrao je Anders, knjižničari trebali pozabaviti bila je prenamjena napuštenog vojnog aerodroma u blizini gradića Moss, gdje Anders živi, u treću zračnu luku koja bi se uključila u sve intenzivniji civilni zračni promet prema norveškome glavnom gradu Oslu.
Kao što se moglo i očekivati, neki su stanovnici podržali ovu ideju dok su drugi izrazili svoje neslaganje. Što su, dakle, zaposlenici javnih knjižnica u gradovima Moss, Rygge i ostalim obližnjim mjestima trebali učiniti u ovoj situaciji? Jesu li trebali nastaviti sa svojim svakodnevnim poslovima i pustiti da uzavrela rasprava i političko odlučivanje o budućoj zračnoj luci idu svojim tokom? Ili su trebali uzeti stvar u svoje ruke?
Kada knjižničari trebaju uzeti stvar u svoje ruke? Zašto? I kako to mogu učiniti?
Za Andersa Ericsona i neke od knjižničara koje on nadahnjuje, dokumentiranje je jedan od ključnih koncepata. Druga su važna stvar internetske stranice knjižnica. Uzeti stvari u svoje ruke podrazumijeva dakle dokumentiranje i osiguravanje informacijskih usluga građanima preko interneta. Drugim riječima, knjižničari trebaju surađivati i nadopunjavati se sa sredstvima javnog priopćavanja, osobito s lokalnim i nacionalnim tiskom.
Knjižničari bi, primjerice, trebali obavljati zadaće koje su mediji propustili. Dobar je primjer izvorni pisani ugovor između norveške vojske i države koji je knjižnica nabavila i objavila na svojim internetskim stranicama i na koji su se, prema potrebi, građani mogli pozvati. Na taj su način knjižničari pokušali sveobuhvatno, nepristrano i trajno dokumentirati cijeli slučaj.
Zašto? Kako bi dali svoj doprinos unaprjeđenju demokracije.1
2
Andersa Ericsona upoznao sam na konferenciji Razmjena znanja – Svjetska trgovinska organizacija i knjižnice (Trading in Knowledge? – The World Trade Organisation and Libraries) u ožujku 2005. godine u Cambridgeu. Pitanje utjecaja Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a) i njezina Općeg sporazuma o trgovini i uslugama (GATS-a) te Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRPS-a) na knjižnice još je jedna od stvari koje knjižničari trebaju uzeti u svoje ruke, iako se ovdje radi o nešto tradicionalnijem pitanju koje se dobro uklapa u koncept koji su organizatori konferencije nazvali „lobiranje za knjižnice“.2
Godinu dana ranije s indijskim sam knjižničarima vodio radionicu Demokratizacija informacija tijekom Svjetskog socijalnog foruma (WSF) u Mumbaiju.3 Sveučilišna knjižničarka iz Botswane, Kay Raseroka, tada predsjednica IFLA-e, u svojem je uvodnome govoru na radionici pozvala sve knjižničare da sudjeluju na manifestacijama Svjetskog socijalnog foruma, bilježe događanja i predstave ih u svojim knjižnicama. Ovaj bih primjer nazvao globalnim knjižničarskim aktivizmom!
Tijekom Svjetskog socijalnog foruma u Nairobiju 2007. godine manja skupina nas, europskih i američkih društvenih aktivista, uz sedamdesetak istočnoafričkih knjižničara pokušala je, što je bolje moguće, djelovati u duhu poruke uz Mumbaija. Između ostaloga, pokrenuli smo Wiki stranicu koja je još uvijek u funkciji i čeka priloge knjižničara i aktivista.4
Nije potrebno posebno isticati da je djelovanje na globalnoj razini teško organizirati i još teže održati. Što nas dovodi do srži stvari: knjižničarski aktivizam u sebi spaja najstabilniju instituciju koju je čovječanstvo stvorilo (knjižnicu) s nečime što je nestalno i prolazno ili u najmanju ruku privremeno i cikličkog karaktera (s društvenim aktivizmom).
3
Sizifovski posao spajanja knjižnice s aktivizmom tiče se kako lokalnog tako i globalnog djelovanja. Osim toga, tu je prisutna još jedna problematična dimenzija koju treba uzeti u obzir – politička.
Na kraju krajeva, knjižnica je u velikoj mjeri politička institucija. Rekao bih da se knjižničari ubrajaju u skupinu profesionalaca politički jednako važnih, poput sudaca i pravnika koji su prema Montesuqieuovoj podjeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već dobili svoju granu vlasti. (Iz usporedbe sam izostavio svećenike jer bi njihov utjecaj danas trebao biti odvojen od političke sfere).
Razlog zašto je potrebno promatrati knjižnicu kao političku kategoriju, a knjižničare kao vrstu političara (i političarki!), leži u informacijama. Naravno da su i mnogi drugi profesionalci koji rade s informacijama od velike političke važnosti: novinari, nastavnici, znanstvenici, filozofi, pa i kompjuterski stručnjaci. Međutim, na kraju balade upravo je na knjižničarima najveća politička odgovornost zbog njihove temeljne uloge organizatora i čuvara informacija. A politika se u većini slučajeva svodi na informacije (ili dezinformacije) – naravno, osim u slučajevima građanskoga rata, međunarodnog ili nuklearnog sukoba.
4
Razmišljanje o knjižničarskom aktivizmu dovelo me do vrlo političkog zaključka: poznatu Montesquieovu trodiobu vlasti potrebno je nadopuniti, jer političkom ustrojstvu društva (kao temeljnom zakonu) nedostaje informacijska vlast, koju bih rado nazvao knjižničnom vlašću ili vladavinom knjižničara. Ponekad se novinari (ili mediji) nazivaju četvrtom granom vlasti i ako pročitate nešto od Thomasa Carlylea (1795-1881) koji je mnogo pisao o ovoj temi, prepoznat ćete paralelu.
Za razliku od tri tradicionalne grane vlasti koje su isključivo nacionalne, knjižnica je univerzalna. Knjižnična vlast također treba biti univerzalna. Širenje interneta, koji je zapravo samo suvremeni produžetak drevne institucije, knjižnice, nagoviješta kraj westfalskog sustava nacionalnih država (koji postoji od 1648.) ili barem njegovu temeljitu promjenu. Od sada pa nadalje, sustav kočnica i ravnoteže u suvremenim društvima ovisit će o novoj sili – informacijskoj moći.
5
Nesvakidašnji i inspirativan događaj odigrao se nedavno (31. kolovoza 2014.) u Helsinkiju. Na velikom koncertu finski violinist Jan Söderblom okupio je stotinjak glazbenika, među kojima i neke međunarodno poznate zvijezde poput Barbare Hendricks. Bila je to dugoočekivana manifestacija onoga što je George F. Bowerman u svojem govoru na godišnjoj konferenciji Američkog udruženja knjižničara 1915. godine nazvao suosjećajnim duhom svijeta.5 Manifestacija – zapravo je to bio koncert za mir u svijetu – održana je pod nazivom Slažemo se da se ne slažemo. Tako su glazbenici dali knjižničarima dobar primjer aktivizma. Koncert možete pogledati i poslušati preko knjiž... ispričavam se, interneta: www.weagreetodisagree.net.
Bilješke:
1 Engleska verzija bloga o LTC-projektu dostupna je na https://sites.google.com/site/edufdaoduf/librarycase.
2 Konferenciju je organizirala EBLIDA u suradnji sa britanskim SCONUL-om (Udruženjem visokoškolskih, nacionalnih i sveučilišnih knjižnica Ujedinjenog Kraljevstva). Izvještaj Tobyja Baintona s radionice može se pronaći na https://web.archive.org/web/20060512193009/http://www.eblida.org/eblida/meetings/events/GATSConference_Cambridge_Report_April05.pdf.
3 Svjetski je socijalni forum u indijskom Mumbaiju u siječnju 2004. bio četvrti u nizu koji je započeo u Porto Alegreu u Brazilu 2001. godine i traje do danas. Radi se o najvećem i najvažnijem svjetskom skupu vezanom uz nevladine organizacije i društvene pokrete dosad. Posljednji je održan u Tunisu u veljači i ožujku 2013. godine. O knjižničnoj radionici na forumu u Mumbaiju 2004. godine možete pročitati moj članak „Knjižničari i Svjetski socijalni forume, ujedinite se“ u časopisu Information for Social Change, 19 http://www.libr.org/isc/articles/19-Book-1.html.
4 Informacije o knjižničnom projektu Svjetskog socijalnog foruma dostupne su na http://wsflibrary.org/index.php/Wsflibrary.org.
5 V. Bowerman, „How Far Should the Library Aid the Peace Movement and Similar Propaganda?“, in Litwin, R. (Ed.), Library Daylight. Tracings of Modern Librarianship, 1874-1922 (Library Juice Press, Duluth, 2006) pp. 173-180.
|
