Nježna gerila : dobrom preporukom knjižničara-informatora do razvijenog čitateljskog ukusa

Arijana Herceg Mićanović

Knjižnice grada Zagreba – Knjižnica Marina Držića

 arijana.herceg.micanovic@kgz.hr

Ministarstvo kulture imenovalo je tridesetočlano povjerenstvo kojemu je zadaća osmisliti Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja i koje je svoj prvi sastanak imalo u ožujku 2014. U tom povjerenstvu, uzgred budi rečeno, nema nijednog predstavnika/predstavnice narodnih knjižnica. (Jedan je član povjerenstva doduše djelatnik KGZ-a, ali je u povjerenstvo imenovan po posve drugoj osnovi, nevezano za djelatnost ustanove u kojoj je zaposlen).

Iz gore navedenog da se naslutiti kako iz perspektive Ministarstva kulture narodne knjižnice s čitanjem i poticanjem istoga nemaju baš nikakve veze!

Pa bismo se ovom prigodom zapitali: a što bi onda bile brojne aktivnosti i programi narodnih knjižnica, primjerice oni povodom Mjeseca hrvatske knjige? Imaju li ikakve veze s poticanjem čitanja? Ili su tek naša usputna razbibriga?

Što s programima koje kontinuirano održavamo tijekom cijele godine – izložbama, susretima, promocijama, tribinama, kvizovima, čitateljskim klubovima kojih je svakim danom sve više…? Što s raznovrsnim i bogatim aktivnostima i animacijama za djecu svih uzrasta koje redovito priređuju gotovo svi knjižnični odjeli za djecu i mlade?

Ima li to dakle ikakve veze s poticanjem čitanja u Hrvatskoj? Izgleda da nema.

Ja ne mislim tako. Zato, među inim, i pišem ovaj tekst. Koji bi imao govoriti o tome može li i na koji način knjižničar-informator poticati čitanje, oblikovati ukus čitatelja, može li podizati ljestvicu zahtjevnosti i svojim preporukama širiti horizonte čitateljskih očekivanja.

Uvjerena sam da je kultura čitanja stvar od iznimne važnosti i da bi svakoj iole civiliziranoj zemlji, a pogotovo onoj koja se hvasta svojom naprednom, suvremenom i proeuropskom politikom, trebala biti u vrhu prioriteta.

Radi se o ozbiljnom poslu. Mukotrpnom i dugotrajnom. Čije će rezultate uživati tek neke buduće generacije. I u koji treba, s najviše razine nadolje, uložiti znanje, trud i naravno – novac.

Mislim da je svakako poželjno i potrebno imati Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja, ali se bojim da ključ za otvaranje vrata pismenosti i čitalačke kompetencije ne leži ni u kakvim povjerenstvima.

Zato moj glas (i simpatije) idu svim roditeljima koji čitaju svojoj djeci, vrtićkim tetama koje djeci čitaju i približavaju slikovnice, učiteljima/učiteljicama hrvatskoga koji od nastave znaju napraviti avanturu i trajno „zaraziti“ učenike ljubavlju prema knjizi i čitanju i, naravno, onim knjižničarima/knjižničarkama koji svoj posao shvaćaju kao poziv i priliku da smanje i „omekšaju“ udaljenost između knjige i čitatelja.

Može li, dakle, i na koji način knjižničar-informator oblikovati ukus čitatelja i osnaživati njihove čitateljske kompetencije, spajati ugodno s korisnim i zabavno s pametnim? Mogu li knjižnice biti ta fina i važna spona? Ili je bolje da odmah odustanemo, uvjereni da je bitka unaprijed izgubljena?

Ne živimo u vremenu sklonom knjigama. One su „prespore“, prezahtjevne, pa i preskupe ako ih usporedimo s npr. televizijom ili internetom. Nisu konkurentne u poplavi jeftine zabave. Traže vrijeme, smirenost i koncentraciju. Angažman. Kompleksne su. Ne mogu se doživjeti u nekoliko sekundi, klikom miša. Traže od nas jezičnu i čitateljsku kompetenciju. Sposobnost mišljenja i zaključivanja. Maštu. Uključivanje mozga.

Unatoč tome ili upravo zbog toga – čitati svakako treba i oko toga nema previše prijepora. Koplja se međutim počnu lomiti oko toga što čitati. Govorimo dakako o tzv. čitanju iz užitka jer je upravo odabir štiva iz te niše podložan različitim shvaćanjima, sporenjima pa i predrasudama.

Iz perspektive narodnih knjižnica koje bi trebale poticati i omasovljivati čitanje ova je tema važna i vrlo zanimljiva. Počevši od toga treba li i u kojoj mjeri dopustiti pravo na „jeftin izbor“ ili knjižnice trebaju nuditi nešto više od toga. Treba li nabavljati građu za koju se zna da „ide“ iako je i prema jezičnim i prema estetskim kriterijima više nego upitne kvalitete. Treba li forsirati tzv. „ozbiljnu“ književnost nauštrb zabavne, lake i perolake?

Ne bih se ovdje upuštala u objašnjavanja opreke između lake i teške književnosti niti u diskusiju o problemima na koje nailazimo u pokušaju definiranja jedne i druge. To je sjajno objasnio Milivoj Solar, pa svakome koga zanima ova problematika preporučam njegove knjige na ovu temu.

Pokušavam sagledati problem iz knjižničarske perspektive, kao što će ga, vjerujem, svaki knjižničar promatrati s obzirom na to u kakvoj knjižnici radi, kakva mu je dobna i obrazovna struktura članstva, čitateljske potrebe i navike korisnika, kakvi su i koliko izdašni izvori financiranja na raspolaganju i na kraju, ali ne manje važno, kakva je „knjižnična politika“, što želi svojim radom postići i kakve korisnike privući.

Mreža narodnih knjižnica šarolika je. Nismo svi isti. Niti možemo niti trebamo biti. Definiramo svoje ciljeve u skladu s korisničkim potrebama, a da bismo na njih mogli kvalitetno odgovoriti, trebamo dobro poznavati svoje korisnike.

Ipak, neke načelne stvari trebale bi vrijediti posvuda. Barem mislim.

Važno je privući korisnika. Učiniti da se baš u našoj knjižnici osjeća dobro i da voli u nju zalaziti. Ljudi se vežu za „svoje“ knjižnice i „svoje“ knjižničare. Ne vole hladnu atmosferu i smrknuta lica. Neljubaznost i nadmenost. Uostalom, tko voli?

Kad svladamo tu preliminarnu pretpostavku da se dakle korisnik u našoj knjižnici osjeća ugodno, opušteno, „kao doma“, možemo očekivati njegove upite i zamolbu za pomoć u odabiru štiva.

A tada treba pomoći. Stvarno pomoći. A to ne znači preporučiti knjigu za koju znamo da će korisniku biti preteška, prezahtjevna, pa samim tim i nezanimljiva i da će je odbaciti nakon prvih desetak pročitanih stranica.

Prije no što počnemo govoriti, trebamo znati slušati. Što korisnik želi? Što očekuje? Što je dosad čitao i što mu se svidjelo? Što nikako ne želi? Kada steknemo nekakav uvid u njegov korisnički profil, možemo se upustiti u preporučivanje knjiga.

Krivi su spojevi uvijek mogući. To je nešto s čime treba računati i ne treba doživljavati kao katastrofu. Meni se, kad sam počela raditi u knjižnici, onako netom izašloj s fakulteta, bez ikakva uvida u to što prosječni korisnik želi čitati, događalo da nadobudno preporučam literaturu koja je članovima knjižnice bila preteška i predosadna, pa mi se znalo dogoditi da mi prilikom sljedećeg posjeta knjižnici ljubazno kažu: „Ja bih nešto posudio/posudila, ali ne bih da mi vi birate!“ U boljoj varijanti. U lošijoj (i češćoj) zaključili bi da sam glupa k'o noć (što bi bilo razvidno iz njihova ponašanja) i totalno nenačitana kad ne znam tko je npr. Hedwig Courths-Mahler.

U međuvremenu sam to naučila. Kao i to da nije svaka knjiga dobra za svakog korisnika. Da moram naučiti dobro slušati ljude i procijeniti u koju korisničku skupinu ih svrstati i prema tome odabrati knjigu. Iako svrstavanje ljudi u nekakve grupe može zvučati grubo, ipak je moguće, pa i poželjno, ako baš ne želimo posve pogriješiti s preporukom. Dakle, s obzirom na to trebaju li moju preporuku/pomoć u odabiru literature i kako se prema njoj odnose, razlikujem tri osnovne skupine:

„Sladokusci“: Ljudi koji u pravilu ne trebaju, pa onda i ne traže pomoć pri odabiru knjige. Snalaze se među policama kao ribe u vodi i nepogrešivo biraju kvalitetne knjige. Prave poslastice! Na njih nije potrebno, a vjerojatno ni moguće utjecati. Toliko mnogo i kvalitetno čitaju da bi oni meni mogli preporučivati knjige.

 „Vjernici žanra“: Svi ih znate, oni čitaju samo krimiće, samo ljubiće, samo znanstvenu fantastiku, samo… Ostale knjige za njih kao da ne postoje, čak osjećaju i neki prezir prema njima. Na ovu je skupinu moguće utjecati, ali naravno, samo u okvirima omiljenog im žanra.

„Neodlučni“: Oni bi čitali, a možda i ne bi, a ako ipak odluče da bi čitali, uglavnom ne znaju što. Ovo je najmaglovitija i najheterogenija skupina, ali istovremeno i skupina koja daje najviše prostora za demonstraciju knjižničarsko-informatorskih vještina.

Općenito uzevši, mislim da naš posao zahtijeva etičnost, pristojnost i dobronamjernost u nastupu. Tako npr. ako informator neku knjigu koju korisnik tako silno želi pročitati bahato i netaktično proglasi čistim smećem, postupa posve neprihvatljivo. Mislim da od takvih postupaka baš nitko nema koristi. Ali, jednako mi je tako neprihvatljivo lagati da je knjiga fantastična (ako smatram da nije) ili da sam je pročitala (ako nisam) ne bih li korisnika privoljela da je pošto-poto posudi.

Spoj načitanosti, dobronamjernosti, osjećaja za mjeru i sposobnosti procjenjivanja ljudi i situacija možda bi mogla biti formula za kvalitetno obavljanje informatorskog posla.

Pa može li onda knjižničar-informator utjecati na korisnika i oblikovati ukus čitatelja ili ne može? Mislim da može i treba. Ali, ne po svaku cijenu i ne uvijek. Treba moći procijeniti hoće li njegova preporuka zaintrigirati korisnika i potaknuti ga na daljnja čitanja ili ga, upravo suprotno, zauvijek otjerati iz knjižnice. A ovo nam potonje nikako nije u interesu.

U eri brze, površne i nekvalitetne komunikacije (a knjiga je između ostalog i komunikacijsko sredstvo) mislim da je silno bitno ponuditi nešto što će ga uzdići iznad te brzogoreće, efemerne razine. Nešto što će biti „dodana vrijednost“. A dobro napisana, kvalitetno prevedena, lektorirana i uređena knjiga za mene jest upravo to.

Bez obzira na osobne čitateljske navike, afinitete i temeljno obrazovanje, mislim da prosječni knjižničar-informator mora moći razlučiti dobru od ne tako dobre knjige. Biti kritički, ali ne i kritizerski raspoložen, ne gubeći iz vida činjenicu da je on u knjižnici zbog korisnika, a ne korisnik zbog njega. I pokušati slijediti kriterije koje je, barem načelno, postavila znanost o književnosti, a ne primjerice određena televizijska emisija upitnih kriterija. Znati razlučiti žanrovsku književnost čija se kvaliteta zasniva upravo na vještini vladanja zakonitostima žanra i na perpetuiranju ustaljenih, gotovo kanonskih shema, i tzv. ozbiljnu književnost koja svoju kvalitetu postiže između ostalog upravo originalnošću književnih postupaka. Kad kažem razlučiti, mislim na sadržajne razlike, ne na kvalitativne.

Ne mislim naime da postoje dobri i loši žanrovi, niti da je žanrovska književnost loša sama po sebi.

Dakle, ljubitelju krimića neću nuditi Zločin i kaznu – najprije zato jer to uopće nije krimić, a zatim i zato što poštujem njegov zahtjev i sklonost prema rečenom žanru. Ali, ono što hoću i mogu napraviti jest ponuditi kvalitetan krimić (prema ranije navedenim kriterijima). Na taj će način vjerujem i korisnik biti zadovoljan, a i ja ću nekako biti mirna sama sa sobom i nadati se da će korisnik primijetiti razliku i sljedeći put tražiti upravo nešto slično preporučenoj knjizi.

Vjerujem u zen pristup i snagu malih koraka. Sve prebučno, preagresivno i prenaglo nekako me odbija i plaši. A ne volim biti preplašena niti plašiti svoje korisnike napadnim preporukama. Diskretno i mudro, kad i ako je ikako moguće.

Znam da je lakše reći nego napraviti i vjerujem da vas ulovi tjeskoba kad vas trideset i treći put pitaju je li Pedeset nijansi sive konačno vraćena!

Znam da su zla vremena za knjigu, a za kvalitetnu još i gora. Ali, isto tako znam da nježna gerila djeluje. Diskretno, ali uporno. Vidljivo je to čak i letimično promatrajući knjižnične programe, autore koje ugošćuju i naslove koje kolegice/kolege biraju za rasprave na susretima književnih klubova, akcije koje poduzimaju da bi se promicala knjiga i čitanje…

Loše opremljeni, zanemareni, medijski nevidljivi i društveno nevrednovani gerilci (ipak) djeluju. I to je dobro. Za mekoukoričen romančić od 19,90 dovoljan nam je kiosk. Knjižnica pak, prema mom dubokom uvjerenju, nudi puno, puno više!

P. S. U skladu s temom članka jedna preporuka: Kalman Žiha, Do posljednjeg sloja. Zasigurno vrijedno (opetovanog) čitanja.