Krhkost djetinjstva, lomljivost života, neuhvatljivost sreće
Prikaz knjige Pierre Péju, Mala Kartuzijanka, s francuskog prevela Sanja Beslać, Fraktura, Zagreb, 2008.

Vanja Kulaš

Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu

vkulas@ffzg.hr

Mala kartuzijanka (La petite Chartreuse, Gallimard, 2002.) nagrađivan je i prevođen roman francuskog filozofa, književnika, esejista i biografa Pierrea Péjua, a 2005. godine je i ekraniziran (red. Jean-Pierre Denis).

Za naslovnom sintagmom krije se djevojčica koja nesretno stradava u gradiću pod alpskim masivom La Chartreuse, a nakon nesreće zanijemjevši, nalik je pripadnicama redovničkog reda utemeljenog upravo u tim krajevima – kartuzijankama zavjetovanim na šutnju. 

Knjižar s kraja stoljeća, preprodavač književne droge – to je Etienne Vollard, čija će se neiskorjenjiva samoća dramatično ukrstiti s onom malene Eve Blanchot. Dvije crte susrest će se u jednoj jedinstvenoj tragičnoj točki. Tako je Péju poetično komprimirao užas trenutka u kojemu će se krhka curica u crvenom haljetku naći pod kotačima knjižareva zelenog kombija prekrcanog knjigama.

Thérèse, Evina majka, žena je koja bezglavo bježi od roditeljske odgovornosti, od sebe same – vuku je ceste i vlakovi, jedino što želi nestati je. Čitatelj o njoj ne doznaje gotovo ništa, no intuitivno zna da nije riječ tek o skitalačkom nervu – u pitanju je egzistencijalni strah, emocionalno iščašenje, trauma koja ostavši čitatelju nerazjašnjenom, poprima čudovišne razmjere.

Vollard je pak sredovječni usamljenik koji se pritajio u labirintu uličica starog grada, stanuje samotno iznad svoje knjižare, mračnog antikvarijata punog zakutaka, niša i drhturavih tornjeva knjiga. Dane provodi u svakodnevnoj borbi slova i prašine, suverenoj anarhiji, radosnoj alkemiji, mješavini najminucioznijeg reda i kaosa, ljubavi za knjige i bjesomučnog gomilanja... u spokojnom supostojanju s vjernom pomoćnicom i pokojim knjigoljupcem- kupcem. Suprotno Thérèse, tužni knjižar ne voli automobile, zazire od brzine, u svome je bijegu inertan – on se od svijeta i svoje nesreće sklanja u papirnata utočišta od riječi. No, baš njemu takvome dogodilo se da svojim nevoljkim kretanjem, u vožnji koje se boji, poništi tuđe kretanje – očajnički trk napuštene djevojčice.

Dvoje faličnih odraslih, gorostasni Vollard i eterična gospođa Blanchot, prouzrokovali su tragediju jednog djeteta, no krivo je samo jedno od njih. Kad Evu vlastita majka odbaci, nepoznati muškarac najprije će je ne htijući dovesti do ruba smrti, a potom prigrliti kao svoju. Pri tome će u sebi otkriti osjećajnost koju je potiskivao još od svoga traumatičnog djetinjstva, misleći da je tako pametnije ili barem lakše.

Uvodni i završni dio romana ispripovijedani su u neutralnom trećem licu, dok je vremenski umetnuti središnji dio u ich-formi analepsa u Vollardovo turobno đačko doba, kada je kao odeblje siroče bez roditelja trpio svirepo vršnjačko nasilje. On koji je naprasno ostao bez djetinjstva, slično je nehotice učinio drugom biću.

Nimalo ga ne tješi što je taj udes tek rez u kontinuiranoj, iako ne posve opipljivoj obiteljskoj katastrofi Thérèse i Eve. Evu je djetinjstva lišila vlastita majka, a Vollard ju je na neki način, iako to ni njemu ni čitatelju nije lako shvatljivo, izbavio od tuge, napuštenosti i nesigurnosti.

Pierre Péju, potekao iz obitelji lijonskih knjižara, u romanu zdvaja nad zastarjelošću i očekivanom propašću koncepta malih knjižara, no Vollardovu starinsku trgovinu neće pomesti agresivni trendovi digitalnog doba, već banalna i time još tragičnija havarija. Samog Vollarda pak glave neće doći patološka plahost i potreba za osamljivanjem, nego uvjerenje da je razorio živote dviju osoba, djevojčice i njezine majke.

Nakon traume, dijete koje je silno čeznulo za majčinom toplinom i ma kakvim ljudskim kontaktom, postat će nedostupno, isprva u komi, potom autistično. A Etienne Vollard, dotada zatvoren i asocijalan, baš ovu bezglasnu djevojčicu odabrat će za interakciju, doduše jednosmjernu, i dozivati je k svijesti šapućući joj komadićke književnih tekstova. Dvoje nesretnika pomoći će jedno drugome, no pripovijest ostaje bez hepienda. 

Knjiga je ovo o trima razdirućim samoćama; o krhkosti djetinjstva, lomljivosti života, neuhvatljivosti sreće. Ovu prozu uklopljivom u sadržaj HKD Novosti – među tekstove namijenjene knjižničarima i profesionalnim knjigoljupcima – čini središnji protagonist, strastveni bibliofil koji svaki pročitan tekst zna naizust, knjižar koji poznaje baš svaku svoju knjigu: po samom izgledu korica, bijelih ili šarenih, Vollard učas može prepoznati gotovo svako izdanje, približan datum izdavanja, biblioteku, naslov, autora... Čovjek koji se knjigama prepušta strastveno i s povjerenjem onako kako to nije kadar činiti s ljudima.

Mala kartuzijanka nevelik je roman trodijelne strukture koji stane u džep ili elegantnu torbicu, ali oprez, ova mračna knjižica nikako nije prikladna za usputna čitanja na prozaičnim mjestima poput čekaonica i tramvaja. Riječ je o svojevrsnom bibioterapijskom tekstu za povlačenje od vreve, utapanje u tuzi do katarze i samoiscijeljenja. Poetičan je to roman koji se čita zbog atmosfere, manje zbog fabule i a priori zahtijeva specifično raspoloženje, a možda i određeno životno iskustvo, jer važnije ga je osjetiti nego razumjeti.