Knjižničari, zapitate li se ponekad zašto smo se školovali?

piše: dr. sc. Karmen Delač-Petković

karmen.delac-petkovic@skole.hr

Tekst knjižničarke Strojarsko brodograđevne škole za industrijska i obrtnička zanimanja u Rijeci, ujedno i doktorice informacijskih znanosti Karmen Delač-Petković ukazuje na rašireni problem (ne)vrednovanja knjižničarske struke i kompetencija pri zapošljavanju s kojime se i sama susrela. Uredništvo HKD Novosti smatra da se radi o važnome i osjetljivome problemu o kojemu treba javno razgovarati kako bi se pozicije koje su knjižničarska struka i kompetencije posljednjih godina zauzele na tržištu rada ne samo zadržale, već i učvrstile te zakonodavno i u praksi proširile. Dio je to, konačno, i knjižničarskog aktivizma kojeg ovaj broj HKD Novosti ima namjeru osvijetliti i afirmirati.

Pitate li se ikad zašto ste se školovale odnosno školovali za svoje knjižničarsko zanimanje? Ako već radite u struci, pitate li se hoćete li moći zadržati svoje knjižničarsko radno mjesto ili će uskoro možda naići netko „pogodniji“ tko će vas zamijeniti? A vi, koji tek tražite svoje radno mjesto u knjižničarstvu, mislite li da imate neke šanse, samo zato što imate diplomu (možda i radnog iskustva) u knjižničarskoj struci?

Svi mi, koji tražimo svoje knjižničarsko mjesto pod suncem itekako se to pitamo. Pa se tako, ponekad – kad se susretnemo s tom praksom – zapitamo kako je moguće da se na knjižničarska mjesta zapošljavaju osobe bez ikakve knjižničarske stručne spreme i tek s obećanjem „da će se upisati na knjižničarstvo“. Pitamo se kako je moguće da takva osoba ima prednost pred nekoliko (ponekad i desecima) drugih kandidata s odgovarajućom stručnom spremom. Pitamo se zašto katkad potpuno nekompetentne osobe imaju prednost pred, primjerice, doktorima znanosti iz područja knjižničarstva. Pitamo se, dalje, zašto radno iskustvo ništa ne znači pa će nam, u nekim slučajevima, tridesetogodišnji rad u knjižnici, objavljeni stručni radovi i dobivena priznanja odjednom postati otegotna okolnost pri javljanju na natječaje...

U školskom knjižničarstvu, odakle i sama dolazim, evidentno je neprepoznavanje knjižničarske struke i knjižničarskih kompetencija unutar obrazovnog sustava. Iako je školsko knjižničarstvo posljednjih dvadesetak godina nevjerojatno uznapredovalo, sada opet nailazimo na situacije gdje ravnatelji posve autonomno (školski odbori u načelu se u svemu slažu sa „svojim“ ravnateljima) na knjižničarska mjesta zapošljavaju nekompetentne, ali zato podobne kandidate. Osim, koliko-toliko razumljivih razloga zašto se to čini, imala sam prilike pri svojim vlastitim prijavama na radna mjesta čuti i da je nekvalificirana osoba zaposlena zato što je: „već radila u školi na nekom drugom radnom mjestu“, „a valjda i ona nekog vraga zna“, „mlađa je od vas“, „bliže stanuje od vas“, „ravnateljeva je prijateljica/rođakinja/etc.“, „i ona mora nešto jesti“, „nježna je“, „nije osuđivana“... Najviše od svega svidio mi se argument jednoga riječkoga osnovnoškolskog ravnatelja koji je, odbivši pedesetdvoje kompetentnih kandidata (!), bahato ustvrdio: „Jer ja tako hoću!“ I, naravno, proveo je svoju volju.

Nažalost, ovo nisu sporadične, već učestale pojave, kakvih je sve više i u drugim vrstama knjižnica. Lokalni moćnici odlučuju o svemu, ne snoseći pritom nikakvu odgovornost. Natječaji se sakrivaju od javnosti i sastavljaju tako da pogoduju samo jednom, unaprijed odabranom kandidatu. Pravilnici o stručnoj spremi zlorabe se te se osoba bez kompetencija drsko izjednačuje s onima koji ih imaju. Pri zapošljavanju se zlorabe i zakonske nedorečenosti pri čemu se ne postavlja pitanje koliko je moralno to što se čini. Dapače, odbijenim kandidatima se „dobrohotno“ savjetuje da ni oni previše ne razmišljaju o tome. Konačno, „mladi su, ima vremena...“, ili su „već stari pa će skoro mirovina“.

Očigledno je da ovaj problem ima više razina. Jedno je nepoznavanje i otvoreno omalovažavanje knjižničarstva kao struke, a drugo je moralna kriza i nepotizam koji prožimaju čitavo društvo. Došlo je vrijeme, kada se moramo zabrinuti i za struku i za status, pa ako hoćete, i za ekonomsku sigurnost školovanih knjižničara. A posebno velikog broja mladih knjižničara, koji nemaju apsolutno nikakvu mogućnost da se zaposle, budući da je struka ionako suficitarna.

Moramo se zapitati dokle ćemo trpjeti ovakve nepravde i nepoštenje. Hoćemo li šutjeti, pognutih glava – sretni što nas osobno nitko ne dira – ili ćemo se konačno početi boriti za sebe i za dignitet struke. Došlo je vrijeme da nešto učinimo. Očitujmo se, dakle, i osobno i putem strukovnih udruženja – ukazujmo na nepravdu i prosvjedujmo protiv nepoštenih načina zapošljavanja.

Što još možemo učiniti? Počnimo od zakona. Ako su zakoni nedorečeni, zastarjeli ili, ukratko, loši – mijenjajmo ih! Zašto se Pravilnik o stručnoj spremi učitelja i stručnih suradnika ne može promijeniti? Zašto se na sva radna mjesta, primjerice u srednjoj školi, mora zaposliti kvalificirana osoba, a samo u knjižnici – ne mora? Mijenjajmo to!

Upravo je završila stručna rasprava nakon koje će uslijediti javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Koliko se nas javilo s primjedbama na prijedlog Zakona i potrudilo da se unesu poboljšanja? Jeste li se vi javili? Jeste li voljni nešto učiniti na tom planu? Ili ćete samo čekati da se stvari same promijene? Ništa se neće promijeniti nabolje bez našega nastojanja. Na lošije vjerojatno hoće.

Stoga, kolegice i kolege knjižničari, ne dopustimo da dođe dan kada ćemo se svi pitati: „Zašto smo se školovali?“