Bibliocikliranje – Čitateljski klub na dva kotača

Piše: Sanja Milovac, sanjamilovac@gmail.com

Fotografije: Anita Nadj, anita.nadj@hotmail.com

Filozofski fakultet u Zagrebu

 Onima koji ovo čitaju želim lijepe snove i maštu. (Ivan, 9 godina)

Tog se jutra kiša slijevala niz cestu. Polako smo se okupljali ispred Filozofskog fakulteta, na mjestu odakle je sve krenulo – nas šestero studenata, knjižničarka, fotografkinja i vozač. Koferi su bili spakirani, radionice pripremljene, kamera upaljena. No, vrijeme nam nije bilo naklonjeno, pa smo zvuk lanaca i prešaltavanja brzina začuli tek na prvoj postaji – u Karlovcu. Ondje smo, u prostorima Gradske knjižnice Ivana Gorana Kovačića, doživjeli i prvi žamor dječjih glasova te osjetili tremu prije početka radionice. Član tima, Tito Kliska, snimao je materijal za dokumentarni film i čitavu priču promatrao kroz prizmu kamere. U razgovoru se prisjetio početaka zajedničkog putovanja u kojemu sudjeluju još i Dora Jurišković, Ana Marić, Tamara Belović, Ana Pavlek, Anita Nadj, Vedran Peruničić i Zvonko Leskovac:

„Ideja o Bibliocikliranju rodila se iz prvog projekta kojeg smo, kao studenti bibliotekarstva, započeli u sklopu kolegija Društveno korisno učenje u informacijskim znanostima, kada smo u KGZ – Dječjoj knjižnici Marina Držića osnovali čitateljski klub za djecu – Knjigotron. Tu nam je veliku podršku i pomoć dala knjižničarka Ana Pavlek. Iako zapravo nismo očekivali da će Čitateljski klub zaživjeti i nakon obveza vezanih uz kolegij, radionice se i dalje odvijaju svake zadnje subote u mjesecu te smo okupili odgovarajući broj djece. Tijekom mjeseci zajedničkoga rada, osim velikog poleta i entuzijazma, osjetili smo i volonterski duh te duh zajedništva, pa smo na jednoj od kava počeli razvijati ideju o tome da bismo rado nastavili s projektima i biciklirali od Zagreba do Splita. A što bismo mogli raditi? Pa provoditi radionice Čitateljskog kluba i to u manjim sredinama. Smislili smo naziv Bibliocikliranje i ideju oblikovali za potrebe drugog kolegija – Upravljanje informacijama i znanjem. To je u početku trebala biti samo prezentacija na kolegiju, no razradili smo i detaljan troškovnik te plan puta, uklopili sve stavke koje jedan projekt zahtijeva, tako da je profesorica i pročelnica Odsjeka Jadranka Lasić-Lazić odmah prepoznala ideju te nas podržala u namjeri da dobijemo financijsku potporu Filozofskog fakulteta. Nama, članovima tima (na slici) najzahtjevnija je bila beskrajna elektronička komunikacija. Osim gomile razmijenjenih mailova i održanih sastanaka, bilo je i razmirica. Trebalo je tražiti sinergiju među članovima tima, jer smo svi vrlo, vrlo, različiti te pronaći ostale sponzore koji će pokriti potrebe projekta. Posebno stresno bilo je zadnjih nekoliko dana – primjerice, partner koji nam je trebao osigurati video opremu otkazao je suradnju, pa smo morali tražiti novog. Zbog administrativne procedure novac je sjeo u zadnji tren, a logotipi su tiskani na majice tek dva dana pred polazak. No, ostali smo hladne glave, stvari su se posložile i 1. rujna krenuli smo na put.“

Projekt Bibliocikliranje zamišljen je kao pilot projekt bicikliranja i provođenja radionica Čitateljskog kluba za djecu u narodnim knjižnicama prema jugu, s daljnjom idejom širenja projekta i prema sjeveru, istoku i zapadu Hrvatske. Prva ruta odvela nas je iz Zagreba, preko Karlovca i Duge Rese, Slunja, Korenice, Gračaca, Knina, Sinja, sve do Splita. Svatko se od nas na svoj način pripremao za intenzitet kreativnih radionica i paralelno prevaljivanje gotovo 400 kilometara na biciklima. No, prva tri dana, naši su prijatelji na dva kotača većinom bili na krovu kombija. Vozač Zvonko marljivo ih je dizao i spuštao s nosača, pa smo se mi ostali uspjeli u potpunosti posvetiti energiji knjižnice, djeci i domaćinima koji su nas dočekivali.

„U deset dana prošli smo osam knjižnica. Svaka je bila posebna na svoj način, pa ne bih volio niti jednu istaknuti. No, ono što me se dojmilo je reakcija djece u tim manjim sredinama. Točno se vidi potreba za ovakvim projektima i aktivnostima u knjižnici. Najveći problem nedostatka sadržaja vidim u sredstvima koje sve te knjižnice dobivaju – jer je riječ o jako malo novca i nedostatku radne snage. Primjerice, ravnatelj Narodne knjižnice općine Plitvička jezera, Mile Mečev, rekao mi je u intervjuu za dokumentarni film da se ne stigne baviti projektima ili ih sam poticati i razvijati, jer svakog dana od 10 do 12 obično rješava administraciju. On je i ravnatelj i knjižničar, sam nabavlja i obrađuje građu, plaća račune i sl. Još dok smo bili u Zagrebu rekao nam je da neće moći okupiti djecu, ali nas je pozvao da dođemo u knjižnicu i upoznamo se. I tako nam je Korenica trebala biti dan za odmor, no onda se dogodila jedna lijepa priča. Naime, spavali smo u učeničkom domu, a tamo je bio smješten i profesor hrvatskog jezika i knjižničar u Srednjoj školi Plitvička Jezera, Josip Laća. Upoznali smo se, družili, a sljedeće jutro nas je dočekao poziv na doručak i pitanje želimo li održati radionicu u učeničkom domu. U svega nekoliko sati okupio je desetak učenika. Djeca su super reagirala na naš susret i upravo je ta radionica bila jedna od najboljih, što su potvrdili svi članovi tima. To je još jedan dokaz da se u kratkom periodu može učiniti jako puno i da spontane situacije često ispadnu najbolje. Što se projekta tiče, dvije stvari koje definitivno nisam očekivao su tolika medijska popraćenost i reakcije ravnatelja i ravnateljica, voditelja odjela za djecu i mlade. Naime, gotovo redovito su nam u intervjuima govorili da su jako puno naučili od nas. A mi smo studenti, nije da smo stručnjaci koji se ovakvim projektima bave godinama. Lijepo je što se na kraju pokazalo da su i stručnjaci učili od nas, da i dalje žele surađivati i da ovakvih projekata nedostaje.“

Čitateljski klubovi okupljaju one koji vole knjigu i pisanu riječ. Članovi se mogu nalaziti u knjižnici, ali i na tavanu kuće, ispod stabla ili uz rijeku. Mogu čitati kratke priče, bajke, romane, SF ili znanstvenu literaturu... stroga pravila ne postoje i vjerujem da je svaki čitateljski klub poseban upravo zbog ideje i članova koje okuplja. Važno je da se ljudi druže i sastaju oko istog cilja, čitaju, razgovaraju, da se zabave i održe motivaciju za nastavak zajedničkih susreta. U knjizi O čitateljskim grupama – metodički priručnik s primjerima dobre prakse, autorica Ivana Bašić navodi da je ideja čitateljske grupe na naše prostore stigla sa Zapada. Prva grupa zaživjela je prije trinaest godina, u Gradskoj knjižnici Rijeka, a danas su ovakvi oblici susreta sve popularniji. Zanimljivo je istaknuti da je, u jednoj od riječkih knjižnica, grupu zamislila devetogodišnja djevojčica, dok smo u Splitu upoznali dvanaestogodišnju Doru, koja uspješno djeluje u sklopu čitateljskog kluba Mali knjigoljupci i vodi radionice pod nazivom Čitaj mi, pričaj mi i tombola. Dora je mlada knjižničarka Gradske knjižnice Marka Marulića, a najčešće radi s grupom od dvadesetak sudionika. U praksi, da bi čitali i družili se, članovi čitateljskih grupa sastaju se i u bolnicama, staračkim domovima, školama... postoje grupe za adolescente, majke i kćeri, zaljubljene parove (...).

Radionice našeg Čitateljskog kluba namijenjene su djeci od 10 do 13 godina starosti i zamišljene na način da čitamo kratku priču čije cjeline upotpunjujemo igrom i potičemo sudionike na kreativno izražavanje. Optimalan broj sudionika je 10-15. No, za potrebe projekta Bibliocikliranje knjižničarima narodnih knjižnica nije bilo jednostavno okupiti učenike u doba ljetnih školskih praznika, pa smo morali izaći iz tzv. zone komfora. Svugdje smo, osim u Kninu, gdje su nas dočekali upravo učenici u rasponu od 10 do 13 godina, naišli na šarenilo dobnih uzrasta. Bilo je djece koja još nisu znala čitati i pisati, a bilo je i srednjoškolaca. Na nekim se radionicama okupilo oko 25 sudionika. Nove situacije, novo iskustvo. I tako smo svi zajedno, i veliki i mali, putovali kroz priče Sanje Pilić, Tomislava Zagode i Zorana Pongrašića. Njegovali smo individualnost i budili maštu.

„Mnjau! Mnjau! Moj čitateljski klub bio bi pun životinja. Igrali bismo se, skakali i pjevali. Čitali bismo svakakve knjige o životinjama – knjige o konjima. Bio bi kao ovaj, u knjižnici. Danas mi je bilo najljepše to što smo se lijepo zabavljali, igrali i skakali. Ja sam glumila mnjau, mnjau – mačka Mauricija.“ (Lana Hana, 8 godina)

„Na radionici sam se proveo super. Sve mi se svidjelo, no najviše kada smo pisali i čitali. Volio bih da češće imamo ovakve radionice.“ (Ivan, 11 godina)

„Bilo je lijepo i sve mi se svidjelo, ništa nije bilo dosadno. Volio bih da se ovakvo nešto češće događa. Moj čitateljski klub bio bi u Ogulinu, u njemu bi mogao sudjelovati tko god želi. Čitali bismo o filmskim čudovištima, jer me takve knjige najviše zanimaju.“

(Benjamin, 9 godina)

„Ja sam Lea i imam 8 godina. Bilo je super, jako sam se zabavljala. Najljepše mi je bilo glumiti baku. Malo sam imala tremu i htjela bih da opet dođete u Gračac, da nam opet bude tako – puno veselja i radosti.“

„Moj čitateljski klub... bio bi u mojoj sobi, a članovi bi bili moji prijatelji Dominik i Ivan, prijatelji iz škole i oni izvan nje. U njemu bismo čitali o zmajevima. Naučili bismo kako rigaju vatru i kako rade to da postaneš njihov zombi. To je tako u mom omiljenom filmu Kako izdresirati zmaja, a tako je i u stvarnosti. Zanimljivo je i to da ih možeš privremeno ukrotiti. U mom čitateljskom klubu bismo čitali i o dinosaurusima i svim ostalim gmazovima. Pronalazili bismo njihove tragove koji se mogu naći pod zemljom. Netko bi nešto pročitao o njima i onda bi podijelio znanje s ostalima. Najljepše što sam naučio o dinosaurusima jest da su raznoliki – to znači da su različitih veličina, boja i visina, različitih karaktera. Miroljubivi su.

- Koji dinosaurus ti je najdraži?

Dat ću vam njegov opis. Spinosaurus. Područje pronalaska – Egipat. Opis izgleda – dugačak je 17 metara, visok 7 metara, a uz svoje jedro na leđima visok je 9 metara. Opis glave: velika krokodilska čeljust, tri pandže na svakoj ruci i velike, snažne noge. To je to. Vremensko razdoblje: mezozoik, u kredi.

Ova radionica je bila super i onima koji su ju napravili moram priznati da je lijepa. Onima koji ovo slušaju (op.a. čitaju) želim lijepe snove i maštu.“ (Ivan, 9 godina)

Nakon tri dana, tim je sve prirodnije osjećao ritam grupe i radionice su postajale spontanije, no nedostajala nam je vožnja bicikala. Već smo odustali od lijepog vremena, kada se najednom, negdje u okolici Udbine, počela razmicati magla i veliki sivi oblaci. Kiša je stala. Zavrtjeli smo pedale, a najzanimljiviji dio ceste počinjao je nakon Gračaca – dugački usponi i spustovi. Zbog osjećaja slobode više nas nisu zaustavljali niti prejako sunce, niti vjetar, niti pljusak. Nastavili smo voziti prema Splitu i uživati u pejzažu koji se vidno mijenjao. Za ovu avanturu znamo reći da je bila naše apsolventsko putovanje na kojemu smo radili i uživali. I sada, nakon povratka u Zagreb, i dalje živimo negdje na pola puta između realnosti i proživljenog. No, priča nije završila. U tijeku su pripreme za predstavljanje projekta i radionica na stručnim skupovima. Tamara Belović obradila je rezultate prikupljene ankete:

„Kratka anonimna anketa imala je dva cilja. Prvi je da se pokaže čitaju li djeca i mladi danas i ako čitaju, što najčešće čitaju te znaju li što je to čitateljski klub. Drugi cilj je povratna informacija o uspješnosti provedenih radionica. Djecu smo pitali kako im se svidjela radionica i ima li nešto što im se nije svidjelo. Također smo ih zamolili da ocjene voditelje Čitateljskog kluba za djecu ocjenama od 1 do 5. Prosječna ocjena bila je 4,94. U anketi je sudjelovalo 108 djece iz 8 posjećenih gradova. Njihova prosječna dob je 9 godina. Rezultati ankete su pokazali da djeca najčešće čitaju lektiru, a manje knjige po vlastitom izboru. Rijetki redovito čitaju u slobodno vrijeme, većina ih čita povremeno. Većina je čula za čitateljski klub, ali nisu dosad sudjelovali na sličnim radionicama. Na kraju je radionica ipak ispunila njihova očekivanja, a nekima je bila čak i bolja od očekivanog. U slučaju da njihova knjižnica organizira čitateljski klub, većina djece bi redovito dolazila u knjižnicu na druženje. Najveća zamjerka radionici bila je što traje prekratko, a većina djece složila se da ništa ne bi mijenjali, odnosno da im se sviđa baš sve.“

Fotografkinja Anita Nadj i dalje svakog dana upotpunjuje bogatu bazu fotografija i time nam vraća sjećanja na ljepotu trenutka. 

A Tito... Tito je prikupio oko 30 sati materijala kojeg prvo treba pregledati i preslušati, a zatim slijedi montaža.

„Vezano uz snimanje, na putu mi je bilo najbolje pronalaženje neobičnih kadrova, detalja koji su mi jako važni i snimanje iz kombija – jer su ljudskom oku kada gleda film zanimljivi čudni, neobični kadrovi, različite perspektive. Svako snimanje je zahtjevno. Nekome možda djeluje da stojim iza kamere – pritisnem malo play, malo stop i to je to. No, važno je uhvatiti trenutak, znati kada što snimiti i držati kadar po pravilima struke. Snimiti intervjue, paziti na zvuk. Dakle, mi nismo imali ton-majstora, pokrivali smo se fotografkinja i ja. To je svakako jedan od zahtjevnijih projekata, posebno za nas koji to radimo amaterski. Ovakve projekte inače radi nekoliko snimateljskih ekipa koje barataju s puno boljom opremom. No, mislim da ćemo pokazati da se i s malo ljudi i s ograničenom opremom, svejedno može napraviti pristojan dokumentarni film. I dobra i loša strana je to što ću prilikom montaže narednih mjeseci proživljavati cijeli projekt ispočetka. Dobro je to što ću se prisjećati, a loša je nostalgija. Za ovaj projekt može se reći da je trajao deset dana, no on je trajao skoro godinu dana i nekako smo se međusobno povezali. Prisjećanje na projekt za mene će biti jedan spoj osjećaja i energija koju ću, zajedno s kolegicom Anitom, iznova proživljavati. U filmu ću naglasak staviti na tri stvari: prvo su radionice Čitateljskog kluba – čitanje, reakcije djece i intervjui s ravnateljima knjižnica, drugo je bicikliranje – spoj sportsko-ekološkog dijela projekta, a treće su sponzori kojima moramo zahvaliti, jer se bez njih sve ovo ne bi moglo ostvariti. Dokumentarac sigurno neće biti gotov prije kraja godine. Želimo ga plasirati putem distribucijskih kanala i već smo dobili neke ponude, a cilj je da promovira upravo ono što promovira i čitav projekt – knjižničarsku struku, rad s djecom, knjižnice i čitanje. Danas djeca i mladi sve više vremena provode uz kompjutore, tablete, pametne telefone i sličnu tehnologiju, a mi – želimo pokazati da knjižničarstvo nije samo posuđivanje knjiga nego da ima važniju, veću i širu ulogu u društvu, pa i u odgoju djece.“

Stigli smo do trenutka kada još jednom želimo zahvaliti svima koji su prepoznali i podržali našu ideju, prije svega nositelju projekta – Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti te suradnicima - Knjižnicama grada Zagreba i knjižnicama domaćinima u Karlovcu, Dugoj Resi, Slunju, Korenici, Gračacu, Kninu, Sinju i Splitu, Giantu, Garminu, Thule-u i Primat RD-u.

„Pokazali smo da hoćemo, možemo i da smo sposobni. Ovaj pilot projekt je ispao super i ne vidim razlog zašto, kao tim, ne bismo nastavili dalje – možda prema Slavoniji, Istri, po otocima. Mislim da bismo trebali ostati na okupu i otvoreni za sve prijedloge i nastaviti bibliociklirati po Hrvatskoj“, zaključio je Tito.

Više informacija o projektu možete pronaći na web stranici – http://bibliocikliranje.wix.com/zagreb te ukoliko na Facebooku ukucate naziv Bibliocikliranje. No, kako bismo ipak ostali u duhu pisane riječi i čitanja, onda ću ove retke završiti s mišlju dr. med. Ane Puljak koju sam jednom davno zapisala i koja nas sve zajedno poziva da zadržimo ljubav prema knjizi...

„Jer osim što vam daruje priču, pjesmu ili informaciju – knjigu možete i dodirnuti. Knjiga ima svoj miris. I svoj put. Iz jedne ruke u drugu. Možete je staviti u torbu i nositi sa sobom čitav jedan svijet. Ili više njih. Za slučaj da, na trenutak, poželite pobjeći od svog. Samo se nemojte zaboraviti vratiti.“