Bibliotekarstvo želi biti... slobodno?

Mario Hibert

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Filozofski fakultet u Sarajevu

mario.hibert@gmail.com

Autor zapažene doktorske disertacije Kritičko bibliotekarstvo: moguća paradigma informacijskog društva obranjene 2012. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, docent na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za HKD Novosti objašnjavajući genezu termina kritičko bibliotekarstvo i razotkrivajući sadržaj koji se krije pod njim ukazuje na važnost političkog konteksta knjižničarskog posla i razumijevanja socio-ekonomskog i socio-kulturnog karaktera odnosa znanja i moći. Odabirom društveno odgovornog djelovanja knjižničari ruše mit o knjižničarstvu kao neutralnoj i apolitičnoj profesiji čime se utvrđuju na braniku ne samo digniteta vlastite struke već i javnih institucija uopće.

Koncentirajte se i uronite!

Čuvenu frazu „information wants to be free“ koja nedvojbeno sugerira neraskidive veze između bibliotekarstva, intelektualnih sloboda i socijalne pravde, u kontekstu profesionalnih dužnosti bismo veoma jednostavno mogli skrenuti u etičku ravan polemike koja nas podsjeća da bibliotečke usluge moraju biti lišene svakog oblika njihove komercijalizacije kako bi zadaća osiguravanja jednakopravnog pristupa informacijama (p)ostala jednom od ključnih tačaka razumijevanja da bibliotekari nisu tek institucionalni činovnici već istovremeno i građani čiji bi progresivni etos trebao nadilaziti mitove o neutralnosti. Upravo se na tragu ovoga propitivanja ideologije političke neutralnosti koja izravno prati bibliotečku profesiju treba tražiti polazište za dekonstruiranje historijske uloge bibliotekarstva kao neutralne profesije što je ujedno i začetak diskusije o kritičkom bibliotekarstvu.

Kritičko bibliotekarstvo je termin kojim se operira u Evropi, a svoje ishodište ima u Sjevernoj Americi gdje je (pre)poznato i kao progresivno, radikalno, društveno odgovorno, aktivističko. Ovi pojmovi datiraju još sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća kada je objavljen Bilten progresivnog savjeta bibliotekara koji je skrenuo pažnju na insistiranja bibliotečkih aktivista da se Američka asocijacija bibliotekara (ALA) kroz svoj rad snažnije uključi u problematiku koja se ticala mira, segregacije, bibliotečkih organizacija, intelektualnih sloboda. Otvarajući forum za aktivnosti koje su u fokus stavljale problematiku slobode izražavanja šezdesetih godina prošlog stoljeća ovaj se kritički bibliotečki pokret proširio na Argentinu, Austriju, Njemačku, Meksiko, Južnu Afriku i Ujedinjeno Kraljevstvo da bi kao alternativni oblik bibliotečke kulture koji rekonceptualizira tradicionalnu etiku intelektualnih sloboda danas umrežio sa postojećim grassroots organizacijama (tzv. organizacijama lokalne zajednice, op. ur.) i njihovim različitim diskurzivnim praksama okupljenim oko problematike socijalne pravde. Kada je u pitanju razvoj ovog međunarodnog pokreta bibliotekara i informacijskih radnika koji, prema riječima Toni Samek, brigu o ljudskim pravima i stanjima stavlja ispred profesionalnih okvira, danas se već govori o njegovoj evoluciji do pojma globalne informacijske pravde. S tim u vezi i propitivanja horizonata kritičke bibliotečke kulture, kao i identiteta bibliotekara u umreženom društvu, postaju direktno izložena širem kontekstu ekonomskih, političkih, kulturnih i obrazovnih prijepora o novim oblicima i mogućnostima proizvodnje i distribucije informacija (posebice nekomercijalne diseminacije umreženih resursa kao zajedničkih dobara – commons).

Jedan od najizravnijih putova do istraživanja i pozitivizacije, kako socijalnih flukseva umrežavanja tako i afirmacije perspektiva i praksi kritičkog bibliotekarstva, sigurno se može pronaći u njegovom direktnom propitivanju kako profesionalnog tako i građanskog identiteta bibliotekara sažetom u binarnoj opreci: konzervativno vs. reakcionarno bibliotekarstvo. Colin Darch, na primjer, ističe kako se bibliotekari nalaze pred izborom između principijelne angažiranosti i aktualizacije aktivističkih obilježja poziva koji se naslanjaju na retorički izigranu ili pak zanemarenu tradiciju vrednovanja koncepata intelektualnih sloboda spram prezentnog poimanja bibliotekarstva kao instrumenta kapitalističke ideologije uslužnosti. Pokret progresivnog bibliotekarstva, dakle, ima za cilj razvijanje strategija kontrakulturnog otpora i alternativne vizije globalizacije putem promocije socijalnog aktivizma unutar bibliotečke struke te je stoga u fokusu interesovanja kritičkih bibliotekara moguće otkriti njihovu opredijeljenost da djeluju na sužavanju digitalnog jaza. Pri tome je svakako nužno izbjeći floskule o profesionalnoj neutralnosti, drugim riječima indiferentnosti i nezauzimanju stava spram društvene stvarnosti. Međutim, ako izravnije uključivanje bibliotekara u zaštitu intelektualnih sloboda korisnika zarad održivosti demokratskih vrijednosti predstavlja temelj za izgradnju etičke odgovornosti struke postavlja se pitanje da li je uopće moguće da bibliotekari budu percipirani kao agensi društvenih promjena ukoliko izostane njihovo prakticiranje slobode govora na radnom mjestu? Premda IFLA-in Etički kodeks za bibliotekare i druge informacijske djelatnike pretpostavlja slobodu govora na radnom mjestu izuzetno smo rijetko u prilici čitati ili slušati istupe bibliotekara kada su u pitanju npr. teme poput: globalnog tržišnog fundamentalizma, privatnosti, mrežne neutralnosti, copylefta, slobodnog softvera, digitalnog rada, digitalne solidarnosti, upravljanja digitalnim pravima (ili kako to duhovito i proniciljivo sažima Richard Stalman „upravljanje digitalnim ograničenjima“) i sl. U svojoj knjizi „Bibiotekarstvo i ljudska prava : vodič za 21. stoljeće“, svojevrsnom pojmovniku kritičkog bibliotekarstva, Toni Samek podcrtava stav Shiraz Durranija koji nas podsjeća kako je „baratanje informacijama, bilo ono svjesno ili nesvjesno, bitna stvar ne samo za naše lokalne živote već globalne odnose također. Bibliotekari mogu postati oruđa u rukama onih koji nastoje manipulirati čitavom populacijom navodeći ih da misle poput njih ili pak čvrsto stajati uz demokratska prava izmanipuliranih. Tu nema trećeg puta.“

U ovom kratkom pokušaju da se naprosto skrene pažnja, a onda možda i prihvati te prepozna važnost političkog konteksta bibliotečkog i informacijskog posla neizbježno je dotaći se obrazovanja budućih bibliotekara. Svjedoci smo kako „novi“ profesionalizam informacijskih stručnjaka alarmantno privilegira tehno-menadžerske note strukovnih odrednica otvarajući prostore marketinškim modelima upravljanja, komodifikaciji znanja i privatizacijskim orijentacijama. Biblioteke tako postaju sljedbenice i produžeci tehnokratskih elita, a karijerizam u području informacijskih znanosti im se nudi kroz kompetencije koje zamagljuju ili pak potpuno isključuju razumijevanje socio-ekonomskog i socio-kulturnog karaktera odnosa znanja i moći. Nekritičnost spram ovih tendencija, dobrostojeća šutnja bibliotekara, tako u potpunosti ovu načelno socijalno osjetljivu profesiju odvodi ka redukcionističkom konceptu izgradnje informacijskog društva u kome nadzor nad informacijskim uslugama nikako nije u rukama korisnika već pobornika tehnološkog fetišizma. Samopropitivanje, toliko važno za istraživanje koliko daleko mogu sezati granice intelektualnih sloboda, njezinih specifičnosti i povezanosti sa socijalnom odgovornošću, obično izostaje te je stoga izuzetno teško reorijentirati obrazovanje bibliotekara u duhu digitalnog humanizma. Ako nas aksiološko utemeljenje profesije na slobodarskim vrijednostima (osiguravanje i zagovaranje pristupa informacijama) obvezuje etičkim načelima struke tada razvijanje kritičkog mišljenja postaje nezaobilazna linija obrane od pozitivističke obrazovne paradigme koja počiva na uvjerenju kako tehno-znanstvena idejnost suvereno natkriljuje društvene i institucionalne izazove oslobađanja i emancipacije od opresivnih povijesnih konstrukata. Kritički orijentirani bibliotekari se stoga prevashodno fokusiraju na kontekst društvenih, političkih, ekonomskih i korporativnih odnosa moći koji utiču na informacijsku proizvodnju, diseminaciju i pristup što u pravilu pretpostavlja propitivanje normi značenja i vrijednosti poziva. Neophodno je također naglasiti kako kritička pedagogija osigurava metodološki okvir za ovakvo identitarno reorijentiranje angažirajući bibliotekare, ali i korisnike, da biblioteke učine mjestima istinski transformativnog obrazovanja. Imperativ društvene pravde kao integrirajuća tačka aktivistički shvaćenog bibliotekarstva tako postaje zadaća ustajanja protiv produbljivanja nejednakosti među informacijama „bogatih“ i informacijama „siromašnih“. Prema tome, za izravnije uključivanje bibliotekara u procese preispitivanja ustanovljenih etičkih normi i praksi spram informacije, informacijske tehnologije i informacijskih sistema (te klase vektoralista, kako bi to imenovao McKenzie Wark, koja apstrakciju nematerijalnog vlasništva proširenu na digitalna informacijska dobra nastoji kontrolirati mehanizmima konsolidiranja monopola nad proizvodnim odnosima) čini se nedvojbenim kako kolegiji informacijske etike postaju ključno ishodište za napuštanje stereotipa o bibliotekarstvu kao neutralnoj i apolitičnoj profesiji. Čak i letimičan pogled na temeljna područja istraživanja informacijske etike (intelektualne slobode, cenzura, privatnost, intelektualno vlasništvo) upućuje nas na izuzetno prijeporne teme umreženog društva te je stoga nemoguće govoriti o kritičkom bibliotekarstvu i etičkim dilemama digitalnog doba bez prethodnog suočavanja profesije sa vlastitim granicama.

Na koncu vratimo se na problematiku slobode govora na radnom mjestu te percepciju o bibliotekarima kao dobro utreninranim „mašinama“ za katalogizaciju, klasifikaciju, digitalizaciju, menadžment znanja itd, benigno ugniježdenim instrumentima institucionaliziranog ponosa i lojalnosti. Ranjivost pri izboru da se društveno odgovorno angažira na radnom mjestu i na taj način doprinese strukturalnom reformiranju profesionalnih očekivanja nije tek zaštita digniteta struke već javnih institucija uopće usljed čega je borba protiv autocenzure prijelomna tačka održivosti kritičkog bibliotekarstva. Ili govoreći riječima mijanmarske aktivistice i nobelovke Aung San Suu Kyi: „It has been rightly pointed out that what is most important is not so much freedom of speech as freedom after speech.“

Sakrivanje od ovih istina našu budućnost nipošto ne može učiniti boljom, baš kao što ne može zadovoljiti ni potrebe bibliotečkih korisnika, ako na Mreži još uopće ima onih čija očekivanja nisu prestala ići u pravcu biblioteka. Ili možda informacija, baš kao ni bibliotekarstvo, ne želi biti slobodna?