<< natrag
Dokumenti i linkovi
Jablanka Sršen: Novine kao dokument i knjižnična građa
Ovim izlaganjem želim podsjetiti na opći kulturno povijesni značaj novina, na specifičnosti novinske građe koju treba uvrstiti u knjižnični fond, na obveze njihovog čuvanja i zaštite koje proizlaze iz međunarodnih dogovora i ugovora o zaštiti kulturnog dobra. Svakako ću podsjetiti na zaštitu starih hrvatskih novina koja se provodila od 1957. godine, sustavno od 1974. godine, i u kojem obliku se ona provodi danas. Započela bih citirajući Josipa Horvata koji je knjigom Povijest novinstva Hrvatske istraživao hrvatske novine od 1877. do 1939. i time stvorio pomagalo za povijesnu i vrijednosnu orijentaciju u njihovoj stručnoj obradi: „U prirodi je čovjeka da žudi za novostima…Ta je ljudska žudnja temelj novinstva, organizirane djelatnosti da se što prije sazna i što prije objavi glas o nekom novom događaju važnom za interese što većeg broja ljudi. Novinstvo je Hrvatske , kao i kod svih mladih naroda, od svih grana javne djelatnosti, najviše neposredno utjecalo na sam život narodni. Bez novinstva teško je zamisliti suvremenost naroda i zemlje. Novinstvo je pridonijelo ostvarenju jedinstvenog pravopisa i zajedničkog književnog jezika, ono je počelo buditi spoznanje jedinstva interesa prvo kod Hrvata, a zatim svih ostalih Južnih Slavena. Bilo je naročito u ilirsko doba poluga političkog razvoja, uklanjalo stare predrasude, raskrčilo puteve književnosti. Bilo je to moguće jer su svake novine i produkt i izraz društvenih težnji i snaga, živ njihov organizam…Svaka je novina, pa i onda kad je naoko pothvat pojedinca, izraz jedne društvene skupine koja je pokreće, postavlja joj ciljeve, i društvene skupine koja je prima i podržava, i tako utječe na njihov razvitak“. Drugim riječima novine su medij putem kojeg se odvijala i još uvijek odvija slojevita općedruštvena komunikacija pa su novine neka vrsta nacionalnog trezora u kojem su pohranjeni i zapamćeni najbeznačajniji događaji svakodnevnice kao i ona važna društvena, politička i kulturna i gospodarska kretanja. Zbog toga novine imaju vrijednost dokumenta i predstavljaju izvor za svakovrsna povijesna istraživanja. Takva vrsta dokumenta dio su kulturnog nasljeđa i pripadaju kategoriji kulturno dobro. Ali taj dokument nije list papira nego predstavlja neizmjeriv broj listova. U želji da brzo informiraju o nečemu što se iz dana u dan mijenja, njihova aktualnost brzo zastarijeva, a u želji da takav proizvod bude dostupan svim slojevima društva, novine se tiskaju u velikim nakladama na jeftinom papiru, što znači na papiru loše kvalitete čija je trajnost kratkog vijeka a što knjižnice koje ih žele sačuvati obvezuje na stvaranje odgovarajućih mikroklimatskih uvjeta u spremištima, zaštitne UV-filtere, ovlaživače i korištenje beskiselinskih materijala prilikom uveza. Započevši svoj život kao letak novine su ostale do danas vjerne svom prvobitnom obliku pa rastući samo povećavaju broj nepovezanih listova po čemu se i razlikuju od ostalih srodnih publikacija. Potrebno ih je uvezati i ukoričiti kako bi se sačuvale. Zbog veličine formata novine su nespretne za manipulaciju i zahtijevaju horizontalni smještaj na policama što knjižnice koje trajno oskudijevaju u prostoru ne mogu poštovati. Novine izlaze „po potrebi“ u odnosu na cilj i svrhu kojoj su podređeni, odnosno prema ritmu pojava i događanja koje prate i o kojima izvještavaju, pa tako mogu imati i nekoliko izdanja u tijeku dana, izvanredna izdanja, dodatna izdanja za pojedine regije ili prikupljaju informacije tijekom tjedna koje objavljuju jednom na tjedan. Na kraju, njihova obimnost je takva da spremišta knjižnica nikada nisu dostatna. Novine nisu samo predmet istraživanja znanstvenika već ih svakodnevno pretražuju korisnici svih profila iz raznoraznih pobuda. Kako očuvati tako osjetljiv, tako obiman a tako traženi dokument? Svijest o potrebi zaštite nacionalnog blaga razvijala se zahvaljujući načelima koje je donijela svjetska organizacija UNESCO poslije rata. Načela koja su, slijedeći koncept transnacionalne civilizacije i zajedničke baštine čovječanstva, izvršila presudnu ulogu u prepoznavanju vrijednosti nacionale baštine i njenom očuvanju. Briga za očuvanje nije proizvoljna, nego obveza ne samo za zemlju koja takav vrijedan dokument posjeduje nego i za međunarodnu zajednicu. Neophodno je podsjetiti se na neka od tih načela jer se čini kao da su ona postala nešto što se samo po sebi razumije, o čemu i ne treba više govoriti, pa se tako lako njihova suštinu i zaboravlja: 1. Očuvanje kulturnog i prirodnog nasljeđa jedan je od najvažnijih elemenata kulturnog identiteta naroda. Prema tome, tu se baštinu mora na nacionalnom planu identificirati, zaštititi, očuvati i vrednovati. Pristup tome blagu mora biti širok i demokratski i koliko god je to moguće i ono mora biti predmetom aktivne kulturne animacije 2. Propadanja ili nestanak nekog dobra koje pripada kulturnoj ili prirodnoj baštini osiromašuje sve zemlje svijeta. Čitava međunarodna zajednica treba, dakle, sudjelovati u zaštiti i vrednovanju te baštine. 3. Očuvanje i vrednovanje kulturnog i prirodnog nasljeđa treba provesti u skladu s međunarodnim normama prihvaćenim na zakonodavnom, administrativnom , znanstvenom i tehničkom planu… UNESC-ova načela usvojile su mnoge zemlje u svijetu pa je na temelju tih načela donesen i Zakon o zaštiti spomenika kulture u SFRJ kao i Zakon o zaštiti kulturne baštine Republike Hrvatske. Ta načela slijedi i IFLA u svojim nastojanjima da pruži pomoć knjižnicama u svijetu u zaštiti vrijedne knjižnične građe. Citiram: «U dokumentu za 47. sjednicu Generalnog savjeta IFLA „Nacrt srednjoročnog programa od 1981.-1985.“ ističe se prvi put važnost zaštite građe za sve biblioteke i informacijske službe, te se u skladu s ovim stavom i u okviru programa UAP (univerzalne dostupnosti publikacijama) naglašava potreba organizirane zaštite bibliotečne građe – kako bi se osigurala trajna dostupnost dokumentima.» U tekstu pod naslovom Program zaštite starih hrvatskih novina, objavljenom u VBH 1981, br.1/4, g. Vera Dadić dalje kaže: «U svjetlu novih pristupa u shvaćanju i značenju zaštite bibliotečne građe kao vitalnog dijela bibliotečnog poslovanja i Program zaštite nacionalnog fonda starih novina dokazuje da se već šezdesetih godina u NSK zaštiti građe konceptualno pravilno pristupilo. Naime, još 1957. godine u NSK je osnovan laboratorij za restauriranje bibliotečne građe, no tada se prvenstveno mislilo na vlastiti fond i na tehničke probleme restauracije građe. Imalo se na umu zaštiti bibliotečne građe pristupati s dva aspekta: zaštite pojedinog primjerka kao materijalnog spomenika (fizička zaštita) i intelektualnog sadržaja (snimanje sadržaja) Nakon što je u NSK razrađen postupak restauriranja starih novina , naglašena je potreba da se osigura zaštita integralnog bibliotečnog fonda, pa je pokrenuta akcija da se zaštite i fondovi drugih biblioteka u Hrvatskoj.Za fizičko održavanje vrijednosti bibliotečne građe i očuvanje njezina integriteta potrebna su prilična financijska sredstva i kada je 1966. godine Fond za unapređenje kulturnih djelatnosti osigurao financijska sredstva za Program zaštite bibliotečne građe u SRHrvatskoj, razrada koncepcije programa i njegova provedba povjerena je NSK. Na temelju pregleda stanja očuvanosti knjižnične građe u knjižnicama Hrvatske do kojeg se došlo tijekom rada na Bibliografiji rasprava, članaka i književnih radova Leksikografskog zavoda u Zagrebu i rada na Hrvatskoj retrospektivnoj bibliografiji, pri čemu se koristila i građa drugih biblioteka u SRHrvatskoj, utvrđeno je da je fond starih hrvatskih novina izuzetno ugrožen. Polazeći od dokumentacijske vrijednosti novina i vodeći računa o tome da nije dovoljno očuvati samo sadržaj novina nego novine kao spomenik materijalne kulture, jer svjedoče o tiskarstvu i grafičkoj kulturi sredine, koncipiran je program zaštite starih hrvatskih novina u bibliotekama SR Hrvatske (1974.) Predloženo je da se programom obuhvate fondovi NSK, naučne biblioteke u Puli, Rijeci, zadru, Splitu i Dubrovniku, te Muzej Slavonije u Osijeku. Prema vrijednosnim kriterijima utvrđen je prioritet novina po njihovoj važnosti pa se pristupilo restauriranju najoštećenijih godišta nakon što su prethodno izrađene mikrofilmske kopije. Pri izradi mikrofilmskih kopija nastojalo se, koliko je god moguće, svako pojedino godište kompletirati, pa su se za snimanje posuđivali primjerci novina iz ostalih biblioteka. Tako se osiguralo da mikrofilmska kopija bude kompletna ili barem najkompletnija postojeća kopija godišta. Programom zaštite starih hrvatskih novina osigurava se, s jedne strane restauriranje novina i, s druge strane, stvaranje zbirki siguronosnih mikrofilmskih kopija velikog dijela starih novina. Kako se na mikrofilmskim kopijama nalaze kompletna godišta novina, ova zbirka pruža mogućnost da se program proširi, i to tako da se kopiranjem siguronosnih kopija izrade radne kopije koje bi se konfekcionirale u „đekete“ ili u trake i davale na korištenje. Taj korak, nažalost, nije učinjen, jer tehnička opremljenost biblioteka nije još na visini da bi se mogle upotrebljavati mikroforme umjesto originalnih novina.“ Objavljeno je to 1981. godine. Spomenute djelatnosti koje su proizašle iz Programa zaštite starih hrvatskih novina odvijali su se kontinuirano do rata 1991. godine. Od tada do danas takav se program nije obnovio. NSK zaštićuje kontinuirano svoj fond, a ostale se knjižnice snalaze. 1987., šest godina kasnije, izvještavajući sa međunarodnog simpozija IFLA- e o zaštiti i dostupnosti novina, održane u Londonu , g. Dora Sečič zaključuje: 1. Svakako je potrebno nastaviti s radom na retrospektivnoj bibliografiji i centralnom katalogu starih novina u SFRJ. Treba se prisjetiti da je „Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike“ koju je prikupio Jugoslavenski leksikografski zavod izdana još davne 1955. godine, a da od tada nije izašlo više ništa. 2. S obzirom da glavnina nacionalnih biblioteka (u Jugoslaviji) ima programe snimanja novina na mikrofilm, trebalo bi prikupiti podatke o tome što je do sada snimljeno Tamo gdje to nije slučaj treba izraditi što prije kopije filmova za čitanje kako bi se prekinulo korištenje originala novina koje postoje u snimljenom obliku. U tu svrhu treba čitaonice nacionalnih knjižnica i ostalih knjižnica sa takvim fondovima opremiti sa najnužnijom opremom za čitanje mikrofilmova. 3. Treba uspostaviti suradnju s izdavačima novina u svrhu dogovaranja o koordinaciji aktivnosti i radu na budućem tekućem snimanju novih novina. Mnoge zemlje će od nas tražiti novine u obliku mikrofilma i potrebno je da se već sada razmotri taj problem… Mogli bismo reći da je to bilo daleke 1987. godine. Od tada do danas dogodile su se mnoge promjene jer je u međuvremenu tehnologija ponudila mnogo novih mogućnosti. Računala su potpuno zamijenila pisaće mašine, postoje programi za obradu građe koji omogućuju brzo pretraživanje, informatiziralo se bibliotečno poslovanje, pojavio se Internet, skeniranje, digitalizacija, a najnovije je „otkriće“ da se skenirana građa može uspješno prebaci na mikrofilm. 2002 (?). godine IFLA je donijela Smjernice za zaštitu knjižnične građe u kojima se zabranjuje korištenje vrijedne knjižnične građe u izvornom obliku. Prema tim smjernicama Komisija je izradila i Pravilnik o zaštiti knjižnične građe koji je 2005. stupio na snagu. Moglo bi se reći da smo „mudro“ postupili čekajući jer nismo „bacali novce“ na nabavu mikročitača, ali ako smo nešto uštedjeli, moramo znati da smo uštedjeli na račun uništenja građe. S druge strane, danas kada se umrežuju svjetske knjižnice sa svojim fondovima preko zajedničkih portala, kada se prikupljaju podaci o mikrofilmiranoj građi na stranicama koje nastoje organizirati međunarodnu bazu podataka za novine i objedinjavaju digitalizirane zbirke, s obzirom da smo uštedjeli na mikročitačima mogli bismo razmisliti i o digitalnoj zbirci starih hrvatskih novina. I na kraju, čudnim slučajem dogodilo se da se ovaj okrugli stol o zaštiti starih novina u našim knjižnicama organizira u godini koja obilježava 200-tu godišnjicu izlaženja prvih novina na hrvatskom jeziku. NSK je priredio i izložbu povodom toga, no taj događaj, nažalost, nije pobudio nikakvu znatiželju a kamo li potakao neku novinsku kuću da, koristeći prigodu, naše svekoliko pučanstvo jednim nizom članaka na zgodan način podsjeti na povijest hrvatskih novina, razvoj rubrika, priloga, na podlistke, suradnike, karikature, pa da na taj način ponudi nešto što bi proširilo i upotpunilo sadržaj pojma nacionalni identitet. Bilo bi to ispunjenje obveze koju nalaže prvo UNESCO-vo načelo: Pristup kulturnom blagu mora biti širok i demokratski i koliko god je to moguće i ono mora biti predmetom aktivne kulturne animacije
Datoteka za download: Jablanka_Sršen_Novine_kao_dokument_i_knjižnična.doc